Hoćeš li se smijati kad ti kažem druže
kako često osjećam da nisam sa planete zemlje?
Da u mojoj duši vječita je borba vatrenog Marsa i zanosne Venere.

Kako čudni vjetri svojom vatrom viju
po okrilju snova koje noću snijem.
I da ljubav moja prema tebi druže potiče sa vilinskog izvora s' kog vazda žedna pijem.

Ne nije to ljubav među dvoje ljudi
što prepliću strasti i govore tijela.
To je više,druže,kao let leptira,odsjaj zraka sunca i šapati jela.

To je kao kada cvjeće miris širi
da privuče pčele,da ih sokom hrani.
Ili pak kad ptica oko gnijezda leti i kandže svoje širi da ptiće odbrani.

Ne nije to ljubav među dva čovjeka
što poljupcem sreće tku ljubavne niti.
Više je k'o dah potreban za život.Ona sitna iskra,bit moje biti.

Kao kada zima isčekuje snijeg,
ili pak kad talas isčekuje sunce.
Tako i ja druže poletim visoko kada čujem kako pjevuši ti srce.

Hoćeš li se smijati kad ti kažem druže
 da ni ti nisi sa ove planete?
Možda nisi svjestan ali ja to vidim,Mars i Venera,njihovo si dijete.