Zaljubljenik sam
u strune tvoje duše...
Kaži,
kako da pjesmu odsviram
nježniju od baršuna neba
vječniju od mirisa ruže,
kako da tvoje strune dotaknem
a da moju vatru ne osjetiš
i žar zaboravljene simfonije
koju tek sad
na požutjelom papiru sjećanja otkrivam?
Ja sam dah koji dotiče
tek rubove tvojih obrisa
koji se gube
zamičući
iza nekog zida
na bulevaru noćnih susreta
tebe
i tebe...
Kada se sama sa sobom susretneš,
ja ću te kao neka skrivena nit zvijezde padalice
osvijetliti ispunjenom željom,
da konačnost ljubavi
bude tvoje nebo
išarano bojama
ispunjenog sna...
Kaži mi,
kako da te zagrlim,
kada je jedino što od sebe imam
samo jedno meko, crveno, toplo srce,
koje jedino kao ocean
može bezgraničje tvojih kapi ljubavi primiti
a da ne osjetiš
da te nema
da samo svoju radost rastočiš
a bol,
slanu bol iz zjene
zauvijek
zaboraviš...