Žal kao živi otac
Misli prebirem kao strune na gitari
koja je ostala obješena u dječjoj sobi,
a mi smo u mračnom hodniku
vukovarske bolnice čekali zapovijed.
Djecu sam čvrsto držala za ruke
dok su od nas odvajali njihova oca.
Plač, drhtaj, urlik, naguravanje…
Otac otrgnut iz posljednjeg zagrljaja…
Rastanak.
Duboko uronjen u naše živote.
Žal kao živi otac…
Trenutak razdvajanja prepriječio se
u našim životima kao porušen hrast
kojeg nismo prekoračili ni nakon tolikih godina.
Ankica Bistrović