Zbog lišća što otpada u ritmu naših riječi i Zbog cvijeća čiji miris prosipa naše sne, zbog nježnosti kojom jesen razodijeva šume, zbog zanosne ljubavi što je donosi proljeće, zbog srdaca  što se otvaraju svjetlosti dana, zbog krvi prolivene u bitkama – zakunimo se…

Da će naše riječi biti bubnjevi što biju na uzbunu, pozivajući u boj protiv bezakonja i laži!

Zbog grane masline što ovjenčava svijet, zbog neba što odražava svu zebnju svitanja, zbog zlata naših polja i srebra naših voda, zbog gazele što je začarala dušu šume; zbog dobrih osjećaja i čestita života – zakunimo se…

Da će naše riječi biti vihor što razgoni maglu zabluda i čisti razum i srca ljudi! Zbog lađe što je zaplovila na otvoreno more – ovdje, na čvrstom tlu, gdje nedostojni traže zaobilazni put a nesposobnost puzi uvis poput lijane, gdje pravda tapka u krugu dječjim koracima, gdje škripi duboko korijenje i stenje pijesak – zbog naše braće radnika, širom svijeta, što svojim znojem plode žednu zemlju – zakunimo se…

 Da će naše riječi biti životvorni oganj što zemlji daje svježinu i prkos!