Zadrhtala je tvoja mreža, na čas,
ti, pauče, u velove meke, kao žena obučen..
od pamtivijeka te slikaju po zidovima hramova
gdje žrtvama nema broja..
Kristalna dvorana tvojih čeljusti
mamila je svjetlom
nekom novom spoznajom ljubavi
koja samo paravan bijaše..
Krv duše si ispijao
sebe poput boga smatrao
neznanim zalutalim letačima se hranio...
Poznam te od pradavnoga
prvog ugriza tvoga
i pratim te
do zadnjeg tvoga pokušaja
da i dalje nevine ispijaš
i njihovom snagom se napajaš..
Zadrhtala je tvoja mreža
jer sam pokidala neraskidive niti
prevelika su i presnažna krila moje istine
da je zadržiš
i do kraja zarobiš...
Tvoje mreže
uvijek će neki jači leptir pokidati
Ja sam tek oslobodila rosu sa niti tvojih
koja je žednim usnama stremila...
Još uvijek su na mojim krilima čiste boje nevinog
prozračnog jutra
u kojem slijećem na garavu kosu mamurnoga Pana
i dodirujem cvijet
na bijelom vjenčiću
kojeg je vila splela
za svoga dragana..
Ti pleti,
samo pleti dalje
svoje dušolovke...
Jednom će ti ponestati niti
i negdje ćeš čekati
svoju zadnju metamorfozu
u sve one
čije duše si zarobila
pa za sebe čuvala
Sudbina ne čeka dugo
kotač ne stoji na mjestu..
Moja jutra
opet su plava, bijela, i zlatna
jer mreže više nema,
Samo uzlet
i beskraj
Onoga koji me čeka
i koji me je uvijek čekao...