Za sve treba ostaviti komadić nade,

bar maleni, sitni komadić..

Kada nam se čini da nam nitko neće dohvatiti ruku,

a tako malo nedostaje do vrha

gdje duša odmor traži..

Ta mrva nade

čekat će

i kad mislimo da nas nitko

neće dočekati..

Uvijek treba malo nade,

bar malo,

da ljubav kroz nju

pronađe svoj skriveni put

a vjera na posustane,

kad su nam sve lađe od papira

potopljene

u valovima beznađa...

Uvijek treba zrno,

malo zrno nade,

poput gorušice malo

da jednom iz njega

u krošnji kad naraste

ptice samilosti

gnijezda svoja sviju

u vremenima

kad se čini da su sve pjesme utihnule,

one će pjevati..

Samo malo nade,

kada svi zagrljaji prestanu

i čovjek zaboravi da  je čovjek

samo  grumen nade

otkrit će mu svu zaboravljenu čovječnost

u rukama Onoga

koji grli najjače od svih postojećih zagrljaja..

Samo malo, mali zalogaj, mali gutljaj nade

u pustinji svijeta

koji se gubi

u fatamorgani laži.

Samo mali gutljaj

i oaza će otvoriti svoja vrata..

Ući ćemo goli i bosi,

u kraljevstvo 

gdje ništa nije potrebno

osim te mrve nade,

i ljubavi,obavijene sa nitima vjere,,

Samo malo, samo toliko malo,

a toliko često

i to malo

ne možemo zadržati..

Neka nam dlanovi budu otvoreni..

Jednom će iz kiše naše tuge i boli

pasti cvjetovi..

Samo malo treba izdržati

da jednom

te cvjetove

poklonimo onima

koji dlanove

ne znaju otvoriti..