Pjenasti sivi oblaci luduju u pijesku vremena, dok se moj pravac do sreće prema meni okreće. Pitam se još uvijek, koji to put vodi do tebe? U grudnom košu srce još uvijek nemirno treperi, možda vodi svoje posljednje ratove s ovozemaljskim duhovima i želi pronaći put koji će me odvesti dalje. Kuda dalje? Postoji li ona prvobitna tvar gdje mogu nasloniti umorno čelo? Nadam se i ne usuđujem se ni pomisliti ima li još uvijek onog života u tebi, kojeg si zatvorio za sve slične meni?! Zakoračila bih u tvoj drugi život, ali ne postoje vrata. Sve je to jedan hladni plavi ledeni zid tih očiju i bez znanja tvoje svijesti brani ulaz svakome pa tako i meni. Dok vjetar vrti moje misli, još uvijek razotkrivam svoje mrtve puteve, mahovinom zarasle spilje vlažnih zidova i odustajem od dalekog i opasnog puta. Do sljedeće prilike.