Oni nisu zaslužili
slušati naša gunđanja
o propalim, neispunjenim idejama,
o prošlim, tako sretnim generacijama,
o tome koliko treba krvi i znoja proliti
da bi se moglo kraljevstvo imati
a sebe izgubiti..
Nismo mi dostojni njihove suze
koju galama našeg jadanja nadjačava
Oni su heroji
koji su prošli sve ratove
koje mi tek prolazimo
a mi im svaki dan, malo, po malo
osmijeh krademo..
Oni su tek gosti za našim stolom
sišli sa neba
iza duge
iz plave dubine beskraja anđeoskog,
a mi ih
okivamo
k sebi prisvajamo
njihovim dušama
želimo da upravljamo..
Oni su tu
da svetost naše samilosti
prema svemu živom osjete
da tlo zemaljsko
našom ljubavlju posvete
oni su kristal, indigo odsjaja
naša djeca
koju tek trebamo upoznati
tek kroz njihovu radost
našu radost dozvati..
Oni su pjesma
koju ni jedan pjesnik
do kraja ne može ispjevati
blagost,
koju ni jedna ljudska nježnost
do kraja neće spoznati..
I kada šute
oni nam pogledom pričaju
koliko strpljivo
trebamo njihovu dušu čuvati
koliko beskrajno daleko
nas njihova krila
mogu ponijeti...