U SAMOĆI SJEDI
ČOVJEK TIH,
TUGA MU KAO OKLOP
STISLA GRUDI.
RUKA MU KRENE
NAPISATI STIH
DOK SE U NJEMU
SJEĆANJE BUDI.
SJEĆANJE NA
OČI NJENE,
NA OSMIJEH,
NA SVE DANE,
RAZGOVORE
U NARUČJU NJENOM.
PROŠLI SU DANI
I GODINE PROLAZE,
SVE DALJE SU
JEDAN OD DRUGOG,
A U ŽIVOTU
OVOM, JADNOM I
BIJEDNOM
NA NIŠTA LIJEPO
NE NAILAZE.
ZAŠTO?
TO JE BAR JASNO.
U SRCU NJENOM JE SAMO
ON I NITKO VIŠE
A U NJEGOVOM SRCU
SAMO NJENO IME PIŠE.