William Blake (London, 1757-1827), pjesnik, slikar, graver i ilustrator knjiga, jedna je od najzačudnijih književnih osobnosti 19. stoljeća. Umjetnički svestrano nadaren, obdaren iznimnim pjesničkim nadahnućem i nadasve stvaralački slobodan i nesputan, Blake nije bio predodređen za udobnu građansku komociju. Dapače, poživio je kratko: u siromaštvu, neshvaćen i nepriznat upravo u onome što se danas beskrajno cijeni - njegove knjige kao kongenijalno jedinstvo riječi i slike.
Poznato je da je William Blake već u 4. godini života vidio kako Bog pruža glavu kroz njegov prozor. U 8. godini, trčeći poljem, ugledao je stablo u koje slijeće jato anđela. Ta vizionarska moć duha, koju je Blake zadržao čitav svoj život, izdvaja tog pjesnika iz cjelokupne engleske, a i europske književnosti. Premda se po mnogim svojim stvaralačkim odlikama oblikovao duhom 18. st., Blake podjednako pripada i književnosti romantizma na koji je, ne samo stoga što je nadživio i Shelleya i Keatsa i Byrona, snažno utjecao i svojim panteizmom, koji će podijeliti s Williamom Wordsworthom, i svojim buntovnim titanizmom što će ga, kao zajedničku temeljnu crtu, u svojim djelima iskazivati gotovo svi europski romantičari.
U 14. godini počeo je učiti tada vrlo raširen zanat gravera u jednoj graverskoj školi u Londonu, razvivši tako svoju urođenu slikarsku darovitost i imaginativnost koja, osim mističnih poriva, stoji u podlozi njegovih pjesničkih vizija od kojih su gotovo sve njegovom rukom dobile i svoj vizualni prikaz. U 26. godini Blake je oženio Catherine Boucher, kćer tržnog vrtlara, lijepu nepismenu djevojku, s prirođenim darom za crtanje. Unatoč njenim privremenim prigovorima da je "gospodin Blake vrlo rijetko u društvu s njom, zato što je neprestano u Raju", bio je to vrlo skladan brak srodnih sukladnih duša koje su u poslu jedna drugu ispomagale (Blake ju je naučio čitati, pisati i gravirati), a u svojim vizionarskim zanosima često znali i sablažnjavati svoju konzervativnu sredinu.
* * *
„Put pretjerivanja vodi u palaču mudrosti.“
* * *
"Nikada ne znaš koliko je dovoljno dok ne znaš koliko je previše."
* * *
Kada bi vrata percepcije bila otvorena, pojavilo bi se pred čovjekom sve što jest: beskonačnost. Jer sam je čovjek sebe toliko zatvorio da sve stvari vidi samo kroz uske pukotine špilje.
* * *
AH! SUNCOKRET
Ah, Suncokret! od vremena je taj
Umoran, on, što želi saznat broj
Sunčevih stopa, traži zlatni kraj
Onaj gdje putnik završi put svoj;
Gdje Mladić, što od žudnje skonča vrele,
I Djeva, koju pokri snijeg, u noći
Iz svoga groba dižu se i žele
Tamo gdje i taj Suncokret moj poći.
* * *
LJUBAVNI VRT
U Ljubavni ja uđoh Vrt,
Vidjeh što nikad ne vidjeh prije:
Crkvicu usred vrta, gdje uvijek
Igrat se drago bilo mi je.
Zatvorena joj bijahu vrata,
"Ne smiješ", tu se pročitat dalo;
U Ljubavni se Vrt ja vratih,
Gdje tako mnogo cvijeća je cvalo;
I vidjeh da je u njemu groblje
I grobne ploče svud; svećenici
U ruhu crnom hodahu trnom
Sputavajuć' mi čežnje i težnje.
bglavac
irida
edin.kecanovic
