Walt Whitman: Ako je Dostojevski širok kao Rusija, Whitman je velik, šaren, dobar i lijep kao Amerika

Mladići što se na kraju antologijskog filma Društvo mrtvih pjesnika uspinju na klupe da odaju počast profesoru koji odlazi, kazat će glasno: O Captain! My Captain! Tako se zove jedna od pjesama koje je veliki američki pjesnik Walt Whitman posvetio mučki umorenom Abrahamu Lincolnu.

Nakon terorističkih napada na New York Salman Rushdie se prisjeća upravo Whitmana i njegovih stihova o ovom gradu orgija, šetnji i radosti - ponosnom, odvažnom, ludom, ekstravagantnom gradu. Bitnička ikona Allen Ginsberg u svojoj čuvenoj pjesmi Walta Whitmana naziva dragim ocem, sjedobradim osamljenim starim učiteljem hrabrosti.

Ova tri gotovo nasumice odabrana primjera tek su mala ilustracija neizmjernog Whitmanovog utjecaja na naše vrijeme. Veličinu tog utjecaja teško je zapravo i dočarati. Ono što je Borges napisao prije sedamdesetak godina vrijedi i danas: "Whitmanova snaga je tako raskošna i tako očevidna da mi opažamo jedino da je snažan."

Pjesnik dostojan Amerike Walt Whitman je rođen trideset i prvog maja 1819. godine u West Hillu na Long Islandu. Bio je drugi sin Waltera Whitmana i Lousie Val Velsor, koji su, inače, osim Walta imali još osmero djece. Walt Whitman je zapravo odrastao i sazrio u Brooklynu i na Manhattanu radeći svu silu poslova koji su gotovo uvijek bili vezani za pisanu riječ, za onu krležijansku kutiju olovnih slova: bio je advokatski pisar, zatim grafičar te novinar i urednik. Osnovao je i uređivao sedmični magazin Long Islander. Uređivao je također i još neke njujorške časopise, a zavičaj je prvi put na nešto duže vrijeme napustio kada je otišao u New Orleans da uređuje Crescent.

Po povratku, u New Yorku nastavlja rad u novinarstvu, no uskoro počinje i pisati pjesme. Za relativno kratko vrijeme napisat će knjigu kojoj je dao ime Leaves of Grass (Vlati trave): 1855. godine objavit će je u vlastitom izdanju; kao iskusni grafičar knjigu je osobno i "složio" i odštampao. Jedan primjerak knjige Whitman je poslao Ralphu Waldu Emersonu, najvećem intelektualnom autoritetu u ondašnjoj Americi. Emerson mu je odgovorio pismom prepunim oduševljenja. U pismu on Vlati trave proziva najznačajnijim djelom koje je do tog doba uopće nastalo u Americi, a autoru poručuje: "Pozdravljam Vas na početku velike karijere, koja mora da je negdje imala dugi predživot s obzirom na takav početak."

Skoro je nemoguće i opisati koliko su Whitmanu morale značiti ove Emersonove riječi, riječi tvorca američke posebnosti, čovjeka koji je prorekao skoru pojavu pjesnika dostojnog Amerike, a upravo je Whitman - kako lijepo kaže Borges - to proročanstvo ostvario. Whitman, međutim, ne bi bio Whitman da Emersonovo pismo - bez autorove dozvole - nije objavio u novinama i tiskao u sklopu drugog (proširenog i dopunjenog) izdanja Vlati trave zajedno sa svojim odgovorom. Gotovo sve pjesme koje je napisao Whitman je uvrštavao u Vlati trave, tj. svako novo izdanje je bivalo dopunjivano.

Kao važan događaj u Whitmanovom životu valja izdvojiti i Američki građanski rat, naročito zbog ranjavanja njegovog brata. Potresen patnjama ranjenika kojima je svjedočio posjetivši brata u bolnici u Washingtonu, Whitman se posvećuje bolničarskom radu.

Poslije rata ostat će živjeti u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država, radeći jedno vrijeme kao činovnik. Početkom šeste decenije života Whitman se povlači u gradić Camden u državi New Jersey, gdje će provesti svoje pozne godine, okružen pažnjom i poštovanjem.

Umro je dvadeset i šestog marta 1892. godine.

Adamova djeca Ne treba misliti da je - i pored Emersonovog oduševljenja - Whitman u onodobnoj Americi dočekan odveć blagonaklono. Dug dah Whitmanovog stiha, njegova sloboda i razbarušenost, plašili su konzervativce. Ono što je puritance, međutim, naročito izludilo bio je ciklus Adamova djeca uvršten u treće izdanje. Senzualnost ovih pjesama bila je presnažna za mnoge. Zbog poezije Whitman je čak u Washingtonu zaradio i otkaz s posla jer je njegov šef James Harlan smatrao da su mu pjesme uvredljive.

U pjesmi pod naslovom Običnoj prostitutki Whitman veli: Dok te sunce ne izopći ni ja te neću izopćiti; nešto ranije se predstavio: ja sam Walt Whitman, slobodouman i bujan kao priroda.

Whitmanova poezija i njegova životna filozofija općenito iritirale su, naravno, crkvenjake i religiozne mračnjake. U jednom stihu veli kako miris pazuha ima bolju aromu od molitve, a u već spomenutom odgovoru na Emersonovo pismo izričito kaže: "Crkve su jedna golema laž; ljudi ne vjeruju njima, a ne vjeruju ni sebi."

Trebalo je proći neko vrijeme da se u širim krugovima spozna ono što je Emerson genijalno naslutio i prepoznao: bujna, strastvena, demokratska Whitmanova poezija najbolja je slika ondašnje Amerike. Ona je programski napaja na individualizmu, no u njezino veliko ja može stati cijeli svemir i svi su dobrodošli. Ona je prodorna, samopouzdana, bogata: pravi kulturološki melting pot.

Ako je Dostojevski širok kao Rusija, Whitman je velik, šaren, dobar i lijep kao Amerika.

Pakt i beat Kako se to često zna desiti, Whitmanova je veličina masovno prepoznata tek u pjesnikovoj starosti te naročito posthumno. Ipak, generacija modernističkih pjesnika, na čelu s Poundom i Eliotom, Whitmana je uglavnom prezirala. Makar je u jednoj slavnoj pjesmi Pound s njim sklopio pakt, nakon što ga je - kako kaže - dugo prezirao, zaključivši da ipak imaju zajedničku srž i korijen, nema u njihovim poetikama mnogo toga sličnog.

Whitmanovu baštinu u Americi ponajbolje je nastavio William Carlos Williams te naročito beat generacija: Ginsberg, Ferlinghetti i ostali. Ne treba, međutim, zaboraviti Whitmanov globalni utjecaj. Kako kaže Borges: "Od Whitmana potiče ono što se naziva građanskom poezijom, potiče Neruda, potiče toliko stvari dobrih ili loših."

Od Whitmana potiče i mnogo toga u južnoslavenskim književnostima. Zanimljivo je zapravo da su mladalački stihovi i Ive Andrića i Miroslave Krleže ponešto whitmanovski. Andrić je kao dvadesetsedmogodišnjak objavio u zagrebačkom Književnom jugu esej povodom stogodišnjice Whitmanovog rođenja. Na kraju tog teksta Andrić kaže kako Whitman nije samo smjeli pjesnik, nego još više: rijedak, savršen, vidovit čovjek koji je budućnosti kao zavjet ostavio svoju predsmrtnu riječ, reč jednostavne delotvorne ljubavi: "Budućnost svijeta je u slobodnom prometu i solidarnosti svih rasa."

Devedesetak godina nakon Whitmanove smrti Borges piše svoj zavjetni tekst čiji završetak kao da se nastavlja na Whitmanov: "Možda to što kažem nije istinito; dabogda bilo proročansko."

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,

a što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,

jer svaki atom koji pripada meni, pripada također i tebi.

Ja plandujem i pozivam svoju dušu u goste.

Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat ljetne trave.