Pobješnjela vučica strmoglavo juri

Niz padinu koju mjesečina obojila je plavo

Nekamo, nekome, pomahnitalo žuri 

Upada u snijeg, mokro i bezglavo.

 

Ne postoji prepreka koju ne može prijeći

Ne postoji zamka za nju stvorena

Oblizuje jezikom ranu, i time je liječi

Iako je noga do kostiju razorena.

 

U toploj jazbini dva vučića leže

Mekano im krzno još pahuljasto stoji

Ne znajuć' kako majka od lovca bježi

Trepere  u hladnoći, a tijelo im se znoji.

 

Nevidljivim lancima dušom su vezani

Ovise o mlijeku koje ona im daje

Zubići još nisu kao pilom rezani

Tek oči im vučje, ponosito sjaje.

 

Mjesec se ogledava na ledenoj stazi

Odlučan da prikrije bjegunku noćnu

Oblaku savjetuje; Na pomrčinu pazi!

U zajedništvu stvaraju prepreku moćnu.

 

Lovac zaostaje sve više i više

Žao mu je što je psa ostavio u domu

Ovako novu pobjedu on neće da zapiše

Poražen ostaje u vlastitome slomu.

 

Vučica se spretno došuljala do jame

Rana sada žeže i boli sve jače

Ali pomišlja na vučiće, nejake i same

Čuje nježan cvilež koji iz dubine plače.

 

Tu prestaju sve boli, i rana zaraštava

Jedan topli zagrljaj briše burnu noć,

Cijeli svijet ponovno  bezbrižno sad spava

Sutra iznova...

U nov podvig morati će poć'!

 

 (safiris.blog2008)