Bila sam malo dijete

sa onim slatkim

nevinim osmijehom,

razbijenih koljena

bez tri prednja zuba,

ali sretna

jer tuga i brige

još nisu dotakli

moje srce

i to malo fizičke boli

koju sam osjećala

zbog razbijenih

koljena

nije moglo

umanjiti sreću

zbog zadovoljstva

što sam se rodila.

 

Ubrzo sam izrasla

u mladu djevojku

nasmiješenu, vedru,

tek propupalu

i još uvijek me nisu

dotakle životne brige

iako život nije bio lak.

Hodala sam ponosno

i visoko dignute glave.

osmijeh nije silazio s lica.

 

Poput rijeke

nabujale

koja nezaustavno

teče svojim tokom

prolazio je i moj život

koji me neumoljivo

od mlade djevojke

pretvorio u zrelu ženu

i sretnu majku

prekrasne dječice.

 

Dan za danom

izmjenjivao se.

A kroz te dane

dječje radosti,

dječje bolesti,

školske brige,

i njihov rast

koji je brzo

napredovao

baš kao i moj nekad.

 

I ni okrenula se nisam

a već su mi naočale

na uvelom nosu

i štap me čeka u kutu

dok drhtavom rukom

i sijede kose

pletem veste

svojoj unučici.

 

Zahvaljujem Bogu

na svim darovima

kojima me darovao

na mom životnom putu

i nimalo se ne ljutim

što me ponekad

pamćenje izda

pa se ne sjećam

ni briga ni tuge.

Samo ispred sebe vidim

male dječje ruke i

njezin sretan osmijeh.