O, da te bar nema ;
ne bih znala što znači čekati.....
proljeće, ljeto, jesen.....
pa opet zima.
Beskonačan krug,
mi u vrtlogu ničega,
riječi obojane
našim najomiljenijim bojama
padaju u utrobu zemlje,
a ona ih izbaci poput komposta
i ostavlja nam ostatke
nekih pustih nadanja.
O, da te bar nema;
svaki bi dan bio isti,
nitko ne bi vjerovao ,
niti se radovao...
Vrijeme....
poput aveti nas zaobilazi,
plaši li se ono nas
ili mi njega?
Ja,
samo ja i moje bivanje ,
ponekad snivanje,
otisnemo se daleko
i veselimo se
NOVOM DANU.
bglavac
irida
