Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi obećanje vječnosti. U jednoj kapi vode ogleda se čitav svemir unutarnjeg bića i čitav kaleidoskop uspavanih misli, želja... Vrijeme mi ne može pokloniti mene, vrijeme mi može dati obećanje, ali ga moram ispunjavati ja. Tama polako presvlači svoju noć u mladu zoru, igrajući se tamnim bojama, tamnijim od bezdana. Po nebeskoj stazi zvijezde još uvijek pokazuju svoje tajanstvene putokaze, šifrirane poruke i bezvremensko trajanje. Lijepo mi je ovo vrijeme, vrijeme uoči Noći vještica. Još malo i 'vaga' će potonuti u 'škorpionu', ustupiti mu svojih 30 dana vremena i nestati. Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi bilo kakvo obećanje. Ne volim obećanja. To je hod po staklenom mostu privida, to je titraj srca kad poskoči od očekivanja. Ne volim ni očekivanja, jer su lažna, mrtva slova na papiru, mrtve misli što zarotiraju mozak i odvedu me od trenutka kad sam «sada». Ovaj prelijepi dan, koji mi najavljuje južni vjetar, dočekao me milostivo, nije bio oštar kao jučerašnji utorak. Znam da moraju postojati i takvi oštri dani, takva hladnija jutra. Sve to znam. Ostavila sam te u zemlji snova, dok je meka svila Svemira nježno dotakla tvoje trepavice i obavila te u svoj zaštitnički veo. Za neko vrijeme oglasit će se i moj mobitel da ti je poruka pristigla, bit će mi to znak da piješ kavicu i da je tvoj mobitel uključen. Svako jutro ti pošaljem poruku, a s druge strane bajna tehnika daje odgovore. Kroz prozor se povija siva koprena oblačnog neba, u meni sjećanja, ti stražari vremena, spavaju mirnim snovima. Mjesec će se sakriti, a ja ću se polako otkriti ovom lijepom jutru i ušetati u još jedan dan, pomalo oblačan, pomalo tajanstven i pomalo prohladan. Vrijeme je polako i završiti ovu misao, dopisati zadnja slova i staviti točku. Hvala ti, Bože, što sam dočekala još jedan dan.

http://shadowofsoul.blog.hr/