Prijatelji su mi poslali ova dva linka ,i kada pročitah članke osjetih silnu tugu u srcu, tako mi duše! Toliko mnogo nesretnih blokiranih obitelji u maloj divnoj zemlji Hrvatskoj pa čovjek da ne povjeruje. Stoga pjesmu “Vrata Sudnice” napisah s 
poniznom nadom da će oni nečasni suci, koji 
su krivi za tužne sudbine blokiranih obitelji,  
da će konačno smoći snage i pogledate čovjeka u ogledalu.

 

 http://direktno.hr/en/2014/direkt/12923/
Okrutni-ovršitelji-oduzimaju-kuću-obitelji-zbog-duga-psihičkog-bolesnika.htm

 

http://direktno.hr/en/2014/direkt/12756/
Blokirani-najavili-prosvjed-s-porukom-Vladi-Više-vas-ne-želimo-odlazite.htm

 

 

VRATA SUDNICE

 

Dok sjeverac šapće o svojih tisuću ljeta,

Lutanja i samotovanja,

Gledah  u žuti čunj svijetla,

Kako sramežljivo proviruje kroz prozor sudnice,

Kao da se i taj nebeski glasnik svijetla,

Boji ući u hladnu sudnicu,

Gdje pravda dolazi sramežljivo,

Kao beskućnik u javnu kuhinju.

 

Ispred prozora stoji starica,

U starinskoj crnoj haljini,

Nema ništa svijetlo na toj starinskoj haljini,

Osim bijelog leptira,

I starog broša svinutog popola,

Kao da ga je siromaštvo  stislo svojom nevidljivom šakom.

Pa ipak, starica s neobičnim ponosom nosi svoj mali broš,

Kao da je on neki njezin bezvremenski odvjetnik časti i poštenja.

 

Koliko želja i nadanja prolazi kroz misli nesretne starice,

Dok tako bespomoćno stoji,

I čeka na pravdu?...

Pitam se kuda sad putuju njezine misli,

I koju dušu sad diraju gore na nebu?

Dušu majke?...

Dušu oca?....

Dušu brata i sestrice?...

Jer duše su poput leptira,

Gmižu po zemlji s ljudima,

Da bi na koncu poletjele gore u nebo,

Posve slobodne i čarobno svijetle.

 

Dok tako starica osluškuje šaputanje sjeverca,

Ponizno gleda u sudačka vrata,

Čekajući da i nju netko primijeti,

Ali ovaj sud vidi samo vlast, slavu i novac ,

Tajkune , đavolje odvjetnike, i političare,

Koji gmižu,

Poput magle,

Oko  nogu Ustavnih, županijskih  i općinskih sudaca,

 

A starica i dalje stoji kraj starog sudskog prozora,

Koji škripi poput kostiju nekog starca na umoru,

I strpljivo,kao prava pučanka,

Čeka da se sudski službenik smiluje,

I uvede u sudnicu po svoju tako nedostižnu pravdu.

 

Oh bože, zašto mi je ta nesretna,  nepoznata starica,

Toliko prirasla srcu?

Možda je razlog u odveć  pjesničkom srcu?...

Ili što u njenim dostojanstvenim  očima,

Vidim samo odraz vlastita Ja?...

A možda je upravo duša njezine majčice,

Upravo sada iznad glave ove nesretne  starice,

I  goni njezin umorni duh u sudnicu po pravdu;

Pravdu,tu tako opjevanu pravdu,

Koju za svog dugog časnog života nikad nije dočekala.

 

Ali vrata sudnice su i dalje sablasno nijema,

Tišina… sablasna tišina….

I dok bratski sjeverac  goni  sjene u naručje starice,

iznad njezine  drhtave umorne glave,

Razdragano lepeta krilima bjeli leptir,

I sije trakove svijetlosti,

Po mračnim brazdama ove hladne sudnice.

Možda je i u tome razlog

Što tužno staračko  lice gleda gore,

A ne dolje,

I što u njezinim  umornim očima,

Još tinja iskra nade.

 (A kažu ljudi da su nade mlađe od samoće)

Ta draga starica ne zna,

Ili ne želi znati,

Da su ta vrata podmazana samo za bogate klijente,

Đavoljih odvjetnika,

 

Sati…beskrajno dugi sati prolaze…

A ona jadna starica i dalje stoji na svojim drhtavim nogama,

Nepokolebljivo  gledajući u  sudačka vrata,

Koja su i dalje sablasno nijema.

Njezine su staračke noge možda slabe,

Ali vjera   je jaka.

A vrata sudnice ostaju i dalje  nijema za staricu,

I kad su se konačno oglasila,

Bijaše kasno,

Starica više nije stajala na svojim drhtavim nogama,

Ležala je na hladnom podu s neobično sretnim izarazom lica,

Kao da je napokon dočekala,

Da joj se otvore vrata nevidljive nebeske sudnice.

 

©Walter William Safar