Lutam dvorcem snova,
tisinu razbija uzdah
stoljetne napustenosti,
Samoca se spusta,
iz dubine tuga izvire,
samo vjetar lupka
izlinjalim prozorima.
Pitam se do kada?
Do kad cu biti,
postojati u zatvorenom dvorcu,
kao princeza zazidana,
bez smisla i samilosti?
Uzdah mi se ote,
O, kad bi bar,
kad bi bar krocila.
kroz ta vata zazidana,
jedino ona jos snazno stoji,
trosnost prohujalih godina
ni dotakla ih nije.
No, eho tog uzdaha,
pokrenu vjetar,
odgovor na molitvu moju,
vrata u prasinu su pala.
Vidjeh svjetlo, sloboda,
olaksanje, je uslo preko njih...
irida
bglavac
