Iz tamnih dubina, s nebeskih visina
na život sjuri se bez glasa.
Kljunom u trenu zastakleni oči,
Sve postaje štura, bezvrijedna masa.
Koščatim pandžama po utrobi ruje
ostavljajuć strvinu da trune.
Kad polomiš joj krilo, pritaji se i čeka
pa nenadano iznova sune.
U pohodu zlokobnom pomori sela,
u gradove pustoš donosi.
Crnim perjem sve zavije u crno,
ne birajuć, sve kosi, kosi.
Bogatstva silna nagomilati možeš,
no vrana kad sjedne ti na rame,
proklet ćeš život što uzalud ode
i svijetlost utopit sred tame.
Samo ta ptica svima je ista,
jednaka je kralju i robu.
Pozobat će dobro i pakost,
pozobat će sreću i zlobu.