Voljena zemljo,potopljena suzama,
sad i moji prsti,
uzlazeći iz bakrenih okova prema zlatnom suncu,
miješaju se s prstima napuštena dijeteta,
što sve svoje sahranjene suze osamljeno
pokapa u tvoja sveta njedra
kao sjeme života.
Pokaži mi svoju brazdu
da u nju zasadim svoje suze,
bez tajne,bez sna i odmora,
sve dok suze,stopljene sa krikom,bijesom,plačom
i ispovješču,
ne postanu cvijet u posvećenu tlu
i zemlja plodna
kao divna mašta.
Negdje u daljini cvrčci grozničavo cvrče,
Mnogo glasovitije nego što to od njih traži noć,
Zato noć gori poput petroleja,
I urliče prema nebu umirući od bola.
O slana zemljo,ja te pitam,
pokaži mi noći što plaču hladne srebrne suze,
pokaži mi vjetar što miluje tvoje lice
kao zaljubljeni kipar,
Pokaži mi svoje divno nago tijelo,
da i ja zasadim svoje sjeme
da mi iz dna zemlje zahvale dusi
davno zaboravljenih sanjara.
Slava ti zemljo!
Kad bih mogao birati gdje da me pokopaju,
Tamo bih htio svoj grob,
Kada bih se morao probuditi sam na svijetu,
Tamo bih se htio probuditi,
U naručju kristalne noći,
U naručju ponosnog sjevernog vjetra,
U tvom naručju.
©Walter William Safar
irida
bglavac
