Voljela bih
da prestanu postojati vlakovi
i kolodvori
na kojima uporno
silazimo
i ostavljamo
zagrljaje,
poljupce,
snove proživljene
nadajući se
da će slijedeća postaja
vratiti sjećanja..
A onda ponovljena trajanja
kroz koprenu dotičemo
one duše
radi koje
putovanje izabrasmo..
Ostajemo sami
nakon svakog rastanka
grleći svoje neizrečene jecaje..
i opet...
Ponovo ulazimo u taj čudni vlak
koji bi trebao
voziti bez stajanja,
do sazviježđa,
gdje ljubav nikad ne zaboravlja
svoj odraz...
Čudne tuge,
i još čudnije radosti
prate naš put...
Voljela bih da postoji samo jedna postaja
bez izlaženja,
stajanja,
i ponavljanih susreta,
tvoje srce
do kojeg bih bosa koračala
milijune milja
samo da me ponovo zagrliš
u sutonu vječnosti...
bglavac
edin.kecanovic
