Volim u sebi

 svoje dvoje:

Svoju noć

i svoj dan

Ženu u sebi,

putenu,

čarobnu

zmijsku zavodnicu

i čednu opaticu...

Kada u toplom svitanju

svila toploga bedra

sagori u dodiru iskonskom

i ne znam

koja će me putanja

vratiti

u predio jutra...

Volim u sebi

ratnika koji mač svoj ne ostavlja

Onog, koji mi se smiješi

jer je djeva već toliko puta bio

onog, koji je bez straha

do beskraja ljubio...

Volim u sebi

vječno moje dvoje

koji se prepliću

i u mrežu moje duše

neprestano se upliću...

 Sada su prošli sve

i kroz prizmu izvan kruga vremena

mirno ih posmatram...

Sada se ne trebaju boriti,

tek konačnicu zagrljajem zapečatiti

a onda tek

istinski ljubiti...

Volim svoje dvoje u sebi

gavranovo crno krilo

i anđeosko, bijelo tijelo

crveno, vatreno,

i crno, svemirno

Volim pomirenje

i uznesenje

cjeline u meni

koja konačno

samu sebe prepoznaje

i do kraja

vječnosti se predaje...