VOJNIK SAMOĆE

 

Draga moja,pišem ovu pjesmu

(kao vojnik samoće)

u nadi da će svaka riječ

pronaći svoje konačište

u Tvom srcu.

Znam,

da su zaljubljeni često

slijepi,

a njihove ljubavi

svi psi,

što vode slijepce po ulicama.

Da!Baš tako,

vuku svoje gospodare prema

bunarima,

Jer ljubav je poput vode,

a znamo,

da je čovjek to više

žedan,

što više pije.

One pak najžednije

čeka prazan bunar

u pustinji samoće,

jer kako to inače biva

u životu,

Dućan sa zlatnim

ribicama

smatra se utočištem

neispunjenih želja.

Draga moja,samo u Tvom srcu

prestaju sve moje

samotne večeri,

baš kao što u SUNCU

prestaju sve hladne večeri.

Kako je tužno,

kad čovjek

u tako samotne dane zamišlja,

da živi na bjelom brodu

bez dna,

a pjesnici kažu,

da je svaki bjeli brod

bez dna,

poput ljubavi

bez srca.

Draga moja,još tužnije

Jest kad pjevam o ljubavi

a Tebe nema blizu,

ili kad legnem na leđa

pod kojim drvetom

i zurim u nebo,

kao da si Ti

u nebu,

ili kad u suzi,

bistroj kao kristal,

tražim Tvoje lice.

No ljubav se

(ah,moja domovino)

veoma izrodila

i svakim će se danom

sve više izrođavati,

i kao vjerni vojnik samoće

na smrtnoj postelji

preporučiti ću ljubav

najdirljivijim riječima

svoj braći po samoći.

 

© Walter William Safar