Kroz crvotočine vremena, duša se probija, nježno, kroz ljuske svih svojih postojanja, da tek osmotri gdje u svim svojim stanjima jest..Pa postane meka, svijetla iskrica, obavijena ovumom neprobojnim, da se zaštiti od znatiželjnih pogleda..Neki je zovu orb, a ja..tek odsjaj i skriveni pogled na ona mjesta gdje je bila, sretna ili nesretna..svejedno..

Pa se vrati još dalje, još dublje, u sfere koje još nisu završile svoj put životni..

Zašto maleno dijete a velikog Boga Harpokrata uporno pokušavaju istjerati iz svoje tišine?

Sve što postoji, tek šapatom trebamo spoznati..

Podići glas, kad se malenom bogu želi nametnuti vrisak..Podići glas, kada se sve što treba ostati pokriveno velom počne trgati na komadiće..

Fanatizam, egzorcizam, voajerizam..Sve je to grleno pjevanje jedne te iste naučene pjesme..

Pustimo dušu da tihuje, i ljubi se sa Lunom,

pustimo dušu da prolazi svojim hodnicima i obilazi odaje svojih postojanja, bez zavirivanja i osuđivanja..

Duša želi tišinu.. A pjesmu će zapjevati tek kad bude sigurna da je nitko ne gleda..Onu iskonsku, spojenu od svih glasova koji su je dotakli..