Pogledaj...

Dok naše plave meduze svitanja

plešu mazni ples

ne dodirujući tkivo prolaznosti

i dok se vrte jedna oko druge

obnavljajući sjećanja

prapočetka

neki ribari

lakrdijaši

kroz površinu modrine

gledaju

i smiju se svojim sirovim

grohotnim osmjesima

jer vide samo  ono što žele vidjeti

smiju se

jer ove meduze nisu jestive

ove su tek sporedni produkt

kojeg na sreću

jednom more na obalu izbacuje...

Pogledaj, dušo,

u haljini zaigranog derviša

utkana su slova

zlatna slova

božje iskre

koja nas je iz ognja rodila,

i mi

nebo i zemlju spajamo

našom ljubavlju

dok  voajeri bez očiju

napipavaju nešto

htjeli bi vidjeti sve

ali jagodice na prstima su im izlizane

od silnog čitanja

knjiga za slijepe

u kojima nismo mi

čak ni spomenuti...

A mi se vrtimo, i vrtimo

iznad svih njih

oblake dotičemo...

Pogledaj

ljepoto,

koja si sve u meni,

ja puštam ptice

iz zlatnog kaveza

ljudske plitkosti

ti ih dočekuješ

na svom dlanu ih zagriješ

pa ih ponovo od sebe otpuštaš...

Drugi to vide kao uzaludnost

i budalaštinu moje vjere..

A mi se smijemo,

smijemo se onim lažnim, nasmijanim pajacima

koji nikad iz kaveza

pticu gladnu nisu pustili

nego je

do iznemoglosti izgladnjivali...

Pogledaj,

anđele moj

besmrtna  moja ljubavi,

koja se u nebu začela

i nebo mi nazad vratila..

Neki  poluprazni pogledi

htjeli bi u punini sagledati

besmrtnost koju sa tobom imam..

A ograničeni svojom pohlepom za životom

misle da ja ne živim

a zapravo

i ne znaju

da su odavno već mrtvi

u svom svijetu bez vječnosti

u svom limbu

bez ljubavi

bez

beskonačnosti...