I već kada se probudim,
odmah pomislim na tebe.
I koračamo tako kroz dan.
Ti i ja.
Tvoja ruka u mojoj ruci,
sasvim tijesno,dlan uz dlan.

I tek kad slučajno,
stanem pred neki izlog,
tad vidim da nisi tu,
al´ odmah se prenem i
brzo vratim svom,
hodajućem snu.

I osjetim,da sve
tvoje je tu:
tvoj miris, tvoj dah
i tvoja blizina.
Iako si tako daleko,
iako nas razdvaja tolika
daljina.

I koračam tako ,
vjerujući slijepo,
dalje,
da si ti, tu sa mnom,
da mi duh tvoj,
dragi Bog šalje.

A meni je lijepo!
I prolazi vrijeme,
idu sati i minuti.
Meni se tako,
i dalje s tobom,samo
korča,korača, i šuti.

Jer nekim čudom,
sa tobom pričati
baš nužno mi nije,
jer duša moja i
bez riječi,tvoj duh,
dobro razumije.

I smješim se,zadovoljno,
toj ljepoti,tom
savršenom skladu,
jer ljubav me tješi
i drži mi nadu.

Znam uskoro će ovo
ipak stvarnost biti
i ruku tvoju ja ću
u ruci svojoj doista,
i stvarno osjetiti.

Jer tada,kad se vratiš,
ti ćeš biti tu,sa mnom,
živa i stvarna,
a ne kao sada,samo,
moja ljubav virtualna.

Sifi 07.02.08 Autor:Bruno Nikolic

http://nibruno.blog.hr