Mahnito su ptice letjele u krug
Preznojeni konji trgali su uzde
Mirni psi u bjesnilo se daše
Vidio sam kako nebo pada…

Zaklani oblaci plutaju ko leševi,
Bezglavi, nevini niz vjetar se lome,
Stabla vrbe ko lude majke,
Sa bezbroj svojih ruku udaraju glavu, Borovi ginu kao senilni starci,
Mirno stoje i nebu se vesele,
Vidio sam kako nebo pada…,

Ledila se krv, prasnule su žile,
Ljudi bježe ulicama, udaraju od zidove, Vrište, skiče, svako lice sad je smrt,
Svake oči ubijaju, jer su lude i ljudske nisu,

I djeca sijede, a igra im početak bješe, Čupaju kose, plaču...
drže se za majčine noge koje, hodaju, pijane i odavno bez uma,
Lude majke, luda djeca…,

Očevi u agoniji kopaju si oči, sad krv plaču, I oni se smiju, jer ludi su i piju tu krv,
jer se smiju,
Jer plaču i smiju se,
Krvavi plač, plačni smijeh,
Smijeh krvavi i ludi, bezumni i muški.,
Vidio sam kako nebo pada…,

To nije slika, to je otvoren um,
Bezdani se hrane,,
I krv je jedini odsjaj u toj tami*,
A od čovjeka osta samo Krik.,

Pošteđen je samo onaj Nerođeni,
kojem će pad Neba,
biti tek izlazak sunca
Nove Zore koja rađa bolja bolja jutra..