U ovom svijetu,
gdje je sve manje milosti
a sve više rezova na srcima pokajnika
netko još uvijek malenim koracima uči od anđela
kako koračati po vodi,
jer mesija na nekoj novoj planeti
bez krvi i križa
pokazuje drugima
put spasenja..
Da li se tamo ljudi nazivaju ljudima
i to doista jesu,
ne znam,
ovdje je sve manje samilosti
a sve više obijesti...
Ruka u ruci,
posljednji šapat prije izdaha
iskre iz srca
koje će zapaliti svjetiljku
na putu kroz tunel
prema plavom odsjaju,
sve više je obijesti
sve manje samilosti..
Još uvijek pokušavam pokrpati rasparano tkivo srca,
ali ne više mojega,
jer moje srce je srce cijeloga svijeta
svakom sekundom
ranjavano sve više..
Dok se djeca nude na autocestama
sirovim vozačima
i profiterima
za komad kruha
da prežive dan,
dok se tisuće njihovih duša gase
svake sekunde
a čovjek zatvoren u svojoj ljušturi obilja
želi još više,
netko još uvijek crta ljubav po stazi
i kroz studen bešćutnosti
ostavlja upaljenu svjetiljku
na putu iza sebe...
Prestala sam izdvajati svoje ime
i svrstavati se u one koji pišu po zemlji
i tragove ostavljaju, jer,
dio sam i one druge strane
koju u zrcalu odbijam vidjeti..
Ja sam sve
svijet koji pati
nije izvan moga svijeta
svijet koji žmiri i ne želi da se probudi
dio je moga sna..
A opet,
nada umire posljednja
a svemir je nadi
poklonio ljubav..
Čarolija koja nikad neće biti poražena
smiješi mi se
kroz istinu
kojoj ne trebaju isprike..
Ja znam,
vjerujem
i budna živim,
to je sasvim dovoljno
da svijet
nikad ne prestane
i bar za mrvu ljudskosti
bolji postane.