Glasovi mi šapću, da se povinujem strujanju vjetra, i silini njegovoj, kada grane pokušava slomiti svojom igrom, ali ja sam ljubavnica vjetra, i jača od njegove želje, da me obori i ostavi privinutu uz zemlju...

Ja sam vladarica pokreta u granama, razbješnjele pjene u sudaru sa stijenama, bure koja kroz kosti prolazi, ali i lahora, koji ljubi oznojeno čelo, dahom nježnosti..

Zauzdavam orkane, u oku oluje ja posmatram spiralnu vrtnju i trganje sjenki koje se ne žele odvojiti od tla zemaljskog...

Trebala bih se pretvoriti i milinu, kada to svijet poželi, u slatkorječivo ćudoređe, kada to postaje vratnica za nebeski koncert, gdje nisu anđeli ponaosob iz ljubavi stvoreni, nego neki čudni ulični svirači, koji su se do neba provukli čudnim putevima, bez instrumenata u rukama i krilima na leđima..

Takvi u sferama mimo istine, okupljaju svoje gledatelje, kojima je bitno da nešto slušaju..

Istomišljenici djelića istinite simfonije, zadovoljavaju se plagijatima..

A gdje se odvija savršeni sklad glazbe, koja dopire do srži duha u kojem duša željno zauzima mjesto, ne bi li se konačno napunila do kraja?

To savršenstvo akorda, baš se u vjetru koji se ne da ukrotiti, skriva..

U svakom treptaju uzbibane površine oceana, u svakom uzdahu strepnje, kad nebo prekrije tamni baršun predstojećeg kaosa..

U svakom milozvučju ptičjeg pjeva, koji zahvaljuje na zaljuljanoj grani ispod oblaka, i svakom plesu bijele tretinčice, koja kroz vjetar doziva oblake, a oni je kišom daruju...

Teško je shvatiti ljepotu vjetra, a još teže prihvatiti njegovu nestalnost. Ali kad se u njega zaljubimo, onda znamo da smo se zaljubili u Duh i dah Božanski...

Nevidljiv, a tako potreban i velik...