veo šutnje
(Za let si stvorena dušo, Ujević)
tajna ima bezbroj vela
tuguje, kad se
na jednu koprenu svela
- tad postade samo sjena
od pamćenja, pisana riječ nije trajnija,
to dušo, pamti
/hvala Platonu i Erazmu),
pisana riječ drobi engrame
u našem tromom umu,
sjećanje je kad duša tvoja plamti
- duboke riječi ne ostavljaju nas same
šutnja je – govor duše nijeme
pritajeni grcaji - kad će doć…
naše su misli čudesno tkivo uma
- tek dodir ima jaču moć
lijepa riječ skida koprene,
tad vidjeh suzne oči,
kroz veo šutnje nazirem zjene
- znam – ti ćeš jednom doći
bglavac
irida
