Kada se nebu predam

dokle ga mnoštvo zvijezda obasjava,

i onda zemlju gledam

gdje noć je opkoljava

dok mirno sni u krilu zaborava;

 

od ljubavi i tuge

srce mi tada žarkom žudnjom gori,

oči mi suze duge

lijevaju, ko izvori,

a jezik bolnim glasom progovori:

 

O hrame divnih boja,

prebivalište sna i veličine,

ako je duša moja .

rođena za visine,

što li je drži u tami nizine?

 

Kakva li ludost kleta

od istine nam razum udaljava

da tvoja dobra sveta

gubi i zaboravlja,

I slijedi dobra koja nisu prava?

 

A čovjek snu se poda

i ne brine se o sreći spasenja,

dok nebo tiho hoda,

okreće se i mijenja

i okrada mu časove življenja.

 

Nek smrtni ljudi hrle,

nek motre svoje jade nebrojene.

Zar duše neumrle,

za takav sjaj stvorene,

živjeti mogu od varke i sjene?

 

Aj, pogledajte, ljudi,

spram vječne sfere nebeskih divota

i prezret ćete ćudi

tog laskavog života

i strah i nadu i sve čim vas mota.

 

Zar nije trunak samo

ta niska zemlja, kad se usporedi

s velebnom slikom tamo,

gdje mnogo više vrijedi

ste što je bilo, što jest i što slijedi.

 

Tko silnu skladnost pazi

koju odaju svjetla vječna, jasna,

hod im po stalnoj stazi,

kretanja nesuglasna,

koja su ipak u slozi suglasna;

 

i mjesec kako nosi

srebrni kotač, a za njim se šeće

svjetlost što znanjem rosi,

a prati je i kreće

blistava zvijezda ljubavi i sreće;

 

tamo, po drugoj strani,

krvavi Mars se kreće kroka laka,

Jupiter obasjani,

pun dobra svakojaka,

smiruje nebo miljem svojih zraka;

 

vrti se sred visina

Saturno, otac vjekova od zlata,

a za njim se množina

blistavog zbora hvata

dijeleći sjaj svoj i blaga bogata.

 

Tko može to da gleda,

a da ne prezre niske zemne snove,

da plaču se ne preda

i razbije okove

što duši priječe do ljepote ove.

 

Tu radost živi ona

kojom mir vlada, tu uvijek prebiva

sred raskošnoga trona

božanska ljubav živa

koja u slavi i blaženstvu pliva

 

Tu kazuje se krasna

sva beskrajna ljepota i sja prava

prečista svjetlost jasna

što nikad ne smrkava,

proljeće vječno tu se rascvjetava.

 

O stvarna polja draga!

O te livade istinske svježine!

Rudnici puni blaga!

O uvale miline

I svakog dobra prepune doline!