Sabirem zlatna zrnca iz pijeska moje duše

     na obali mog života izvađena.. I shvaćam,

     da to zlato nije pravo..Tek pravi je sjaj, i

     tek će postati pravo, kada ga na iskreni i

     čisti dlan onome kome ih poklonim, stavim..

     Ne poklanjam ja pravo zlato..Ja sam

     vječno nježno dijete, koje ljubavlju uporno

     želi pretvoriti pijesak u pravo zlato..

     Ali, avaj..Alkemičari veliki, koji tajnu znaju

     ne žele mi je odati, jer kažu" Nemamo

     strpljenja s tobom..premalena si za nas,

     djeca nemaju pristup u naše odaje,

     gdje tajna nastaje.. Sama si stvori odaju

     i stvaraj..."

     Ne, u meni Otac veliki, i Majka nježna,

     dišu,i znaju sve..A ja ih grlim..I spoznajem

     da tuga u sutonu mog života ne smije

     zaustaviti svoje korake..

     Moj suton je obasjan..Svjetlom zvjezdanim

    aurorom nježnom, ljubavlju dječjom

    u srcu, koja uporno drži na dlanu zlatna

    zrnca sakupljena u pijesku.. A samo u 

    udubinu dlana stane, toliko je malo ima..

    Imam strpljivo srce, makar me u tugu

   ljudi hoće okovati..Aurora je na nebu mome

    i nada,da ću konačno zlatni prah nekome

   moći pokloniti, tko će moje dječje srce

    shvatiti..