Niz put odmiče večer sjetna
raspleo vjetar pjesmu svoju
još pamtim proljeća sretna
i onu rumenu u sutonu boju
kad oprašta se sunce
i uranja kao kralj u more
i tvoje tople riječi
još u meni
istom vatrom gore
noć se prikrada poput lopova
zadrhtaše dvije sjene
jedna suza mala stade
na rub moje zjene
može li sjećanje ostati u nama
kao neko nepregledno more
ili to samo plamičci ljubavi
u dnu duše moje gore?
raspleo vjetar svoju sjetnu pjesmu
među krošnje poredao rime
a tamo... u daljini
na oblaku bijelom
ispisano tvoje ime...
bglavac
edin.kecanovic
