Noću ... kad potres zatutnji
Ljudska se Duša ukopava u sebe
U mislima se odaje najgoroj slutnji
A tijelom prostruji Energija što zebe...

I svatko pomišlja da došao je kraj
Kako  potezom  će jednim sve porušeno biti
Vatrenom moći koju ispuhuje zmaj
Sve u pepeo i prah vrelina će istopiti ...

To Vatrena Bića u zemaljskoj nutrini
Zagrljajem ljubavnim postali su Jedno,
Predajući tijela ovoj predivnoj vještini
Otvorili su put za mnogo toga vrijedno...

Uzgibali su Energiju koja lavom sada teče
Pokrenuli su valove, probudili  mora
Drevni mudrac često znao je da reče;
Na planeti nema strastvenijega stvora!

Otplesuju svoj Ples u plamenoj vrelini
Nova zvijezda nebeska stvorena je sada
Upoznali se nisu u svemirskoj bjelini
Već u rubin crvenoj gdje vatrenost vlada...

Plamen svijeće odaje što noću se dešava
Titrajem nevidljivo prijenose svu  strast
Zagrljaj će mnoge od samoće da spašava
Ljubav na trenutak preuzima svu vlast ...

Vulkan kad prozbori ... Tajnu nam odaje ...
Što sakrivena leži vjekovima pred nama
Plameno se Biće drugom Plamenu podaje
Ne mareći za druge ... bez imalo srama ...

Jer čega da se stide?

Energiju tad dijele …
Ogoljenog tijela ...

Oslobođene Duše ...
Dvije Iskre Radosnice načas su se srele ...
Sazidane prepreke Zagrljajem ruše ....

(safiris.blog2007)