Hodam uz prugu,
kraj mene tutnji večernji vlak,
u duši ćutim tugu,
u srcu bol i mrak.
U sebi nosim vapaj,
Hiljadu nijemih mukova,
noćne me morê more,
ganja me tisuću zvukova.
Lica uz prozore vlaka,
bezlično prolaze, pilje
u daleka svjetla mraka,
u kvarnu sliku zbilje.
Hodam uz prugu,
sluteć' ta lica u jurećem vlaku,
i dalje nosim tugu,
k dalekom svjetlu u mraku.