Kradem vjetru uspomene,kroz predvorja duše

prošlost u mene sada nemirom svraća,

sjećanja dolaze u nizu,srce mi guše,

kroz hodnike gluhe i moja duša korača.

 

Oteti vjetru uzde,i uzjahati mirnoću,

na zeleni proplanak nade u miru leći,

zagrliti samu sebe i svoju samoću,

preko rijeke uzbujale,bez straha prijeći.

Ako ikada i pronađem jednu mirnu luku,

vjetar prolaznosti,snove će mi krasti,

tražiti ću uvijek neku sigurnu ruku,

i vrt gdje crvena ruža vječno će mi cvasti.

 

Kroz predvorja duše vjetar moje snove nosi,

uzde mu otimam u zadnjem trenu,

puštam milost anđela da u mene rosi,

prigrljujem k sebi nanovo svoju sjenu..