Danas je autorica knjige "DOTAKNI ME SRCEM" pjesnikinja Željka Jotanović dobila tiskane primjerke knjige, to je njena 7. zbirka poezije, a istu sam pripremila i obradila za tisak-štampanje.

Čestitam autorici na još jednoj prekrasnoj zbirci poezije. Tko želi imati ovu lijepu zbirku poezije, može se javiti autorici na njen Facebook profil: https://www.facebook.com/profile.php?id=100011354498593

Posveta u knjizi je:

„Moramo hodati u smjeru naših snova, inače ćemo izgubiti čar života.“
~ Romano Battaglia

PUSTI - Željka Jotanović

Pusti te priče
i okreni se sebi,
zar je iz dana u dan
potrebno slušati razne laži,
zar je potrebno o tome
toliko razmišljati
i razbijati misli?

Nemoj se sramiti
i ne uništavaj svoj ponos
zbog nečijeg uništenog ega,
zbog nekog koga
nije vrijedno ni spominjati.

Okreni taj list
i misli na sebe,
drugo sve
pred vratima pometi
i kreni iznova
sa svojim životom.

Priliku daj onima
koji su uz tebe
od prvog dana
onima koji te prihvaćaju
takvu kakva jesi,
cijeni njihovo prisustvo,
a sve drugo
pometi pod tepih
i zaboravi što se dogodilo.

Život je jedan i nema reprize,
svaki dan se dušmani rađaju
ne obaziri se na takve ološe
koji se imaju za nešto više.

„DOTAKNI ME SRCEM“ ŽELJKE JOTANOVIĆ

Na žalost, moja draga prijateljica Željka Jotanović se susrela sa nekim čudnim ljudima u svom životu. To su ljudi koji su joj otkrili svoja unutarnja lica pokazujući svoje nagrđene maske, pokazali su joj laž umjesto istine dajući joj zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi i tako im život prolazi ...polako.

Evo, dolazi i nova jesen, a čovjek u sebi slaže svoje vrijeme, zaviruje u svoje malo srce i pušta Bogu, da ga vodi samo njemu namijenjenim putem. Tako je i Željka pustila sve te ružne dane i ljude iza sebe, okrenula je novi list, ali je morala napisati ovu knjigu o tim dugim danima košmara i nejasnoća koji su se kao lanci omotali oko nje i nisu joj dali disati. Sve su joj to napravili zli ljudi koji su bili ljubomorni na njenu iskrenost, poštenje, na njene zbirke poezije koje je izdala u kratko vrijeme i činili su sve samo da joj zagorčaju život.

Bio je to plač pustinjaka u tami, kad se željka pitala gdje joj je bilo srce, dok je uspavano snivalo u tišini noći, gdje su joj bile misli, dok je na oltaru tamne zore palila svijeću života?

Željka je osjetila ružnu žaoku tog nepoznatog čovjeka koji je zarinuo svoj nož izdaje u njeno iskreno i pošteno srce i pitala se, ima li ga ispod punog Mjeseca, gdje li je on saznao tajnu života i je li je ikad saznao ili je to samo bila njegova zabluda, otkud je došao taj nečovjek i zastao ispod ovih zvijezda koje se nebrojeno puta igraju tuđim sudbinama?

Ispod stoljetnog hlada za vrijeme punog Mjeseca nema drugih sjena i opet u ogledalu Željka gleda kako su njene sjene zagrljene, zaigrane i skladne. Sa nebeskog baršuna zvijezde gledaju očima mačke, a srce postavlja pitanja, postavlja tražene odgovore, sjeća se budućih osamljenih gradova, praznih trgova ptica gdje više nema nikoga.

Kako li je samo taj čovjek još uvijek živ iznutra, kako mu Svemir otkucava njegov davni nemir, kako njegova crna duša objavljuje svoju želju i kojom bojom da sad oboji svoje postojanje i kojim riječima da ga opiše, to Željka ni danas ne zna!

Na ovom globusu starijem od našeg postojanja gori još uvijek to mjesto gdje stojimo i pitam se i sama, mogu li dva oka jednako gledati, mogu li dvije duše isto sanjati, može li to jedno biti na suprotnim polaritetima kaleidoskopne svjetlosti?

Ne znam. ostaju prazni odgovori bez pitanja i to malo srce bačeno u tišinu noći. Izvana mir, unutra nemir. Gdje nam je dom? Tamo gdje spavamo, gdje se budimo, gdje živimo? Možda. Svjedoci kažu da je tako. Duša luta od znaka do znaka, od daha do daha i tako traje, u nama je tako.

Razmišljamo o tome, kako je želja, kad se ostvari... nebitna. Čemu onda toliko želja? Radi trijumfa ostvarenja? Vjerojatno, jer to je kratkotrajan trenutak i opet sve ide u krug, dolazi duga osamljenost u sebi, čekamo gosta koji neće doći.

Željka je dočekala svoje spoznaje, dočekala je svoje postojanje ispod njenog poetskog neba i razbacala je svoje stihove u Svemir da donose nemir svakom zlobnom srcu koje joj ne želi dobro i neka se svi Željkini stihovi zarotiraju kao planete u Sunčevom sustavu pa odnesu nemire iz njenog života.

Jadranka Varga, pjesnikinja,
Zagreb, 26.10.2021.