Jedino čovjek, samoga sebe osloboditi može

Od agresivnih misli, nedjelovanja, straha

I  kad upita se; Što Ja to Tebi učinim, Bože?

Sljubljuju se stranice unutarnjeg kraha.

 

Krhotina za krhotinom, svjedoči o svemu,

O danima koji u bitkama su prohujali

O ljutnji, bijesu, nevidljivom problemu

O olujnim naletima koji tijelom su strujali.

 

I sve u ime nečega, što izvanjskog je sjaja

Stopljen sa masom uzdiže energije ratne

Ni da zapita se; Ima li tom osjećaju kraja,

Jer dijele se nagrade, medalje zlatne.

 

Unutarnja Oluja razvija svoja jedra

Jer ljudsko je biće za mir stvoreno

Kad ispune se oči kao suzna vjedra

Nov pogled obuhvaća sve ratom  razoreno.

 

Neke druge duše, njihovi životi,

Ognjišta i domovi, planovi i vizije,

Nameće se pitanje; Stvarati u ljepoti,

Ili biti djelom društvene hipokrizije?

 

U jednoj ruci držati zdravice flašu

U drugo ruci mač, ili bombu ručnu

Uzdizati prošlost uz šampanjsku čašu

Pod tepih razasuti prašinu mučnu.

 

Ne, pomaka nema u ljudskoj svijesti,

Jer oružjem se diči skoro svaka  kuća

Pitanje je dana, kada ćeš i ti sresti

Nekoga kom duša je k'o od trnja kuća.

 

Jer Unutarnju Oluju uopće ne doživljava

Izvanjskim je svijetom ispunjen im dan

Iznova i iznova, prošlost proživljava

Sadašnjost je nebitna, tek promašen san.

 

Jedino čovjek, samoga sebe osloboditi može

Od agresivnih misli, nedjelovanja, straha

I kad upita se; Što Ja to Tebi učinim, Bože?

Sljubljuju se stranice unutarnjeg kraha.

 

http://safiris.blog.hr