Tražih te,

 kroz kolaže od krvi i mesa,

 kroz uokvirene slike,

 koje je netko u čežnji,

 ne vidjevši Tebe do kraja,

iza sebe ostavio...

Ali Ti bijaše pjesma

koja je kroz gajeve

čudesnim glasom odzvanjala

oživljena strunama

koje su tvoji prsti smaragdni

dodirivali...

Ti bijaše u vodama divljim

u šumu vjekovne igre vala

gdje samo kao kap tvoga oceana

mogu tebe vidjeti,

ne kao čovjek,

možda čak i kao kamen,

kao školjka,

ali ne kao čovjek...

Slijedih druge vizije,

koje je netko naslikao

a svoju dušu

ostavih na obali

da Te čeka,

onako  dječje nevino

kako te zapravo,

i treba čekati..

A ti,

smješeći se,

skrivao si se u šumi ostavljenih znakova

čekajući moje odustajanje

od traženja stvorenog

da bi konačno počelo prihvaćanje

Tebe, nestvorenog..

Gdje si?

Sada znam

da je tvoja krv

vino opojno, nastalo od krvi

svih duša,

koje su prošle kroz tijesak tvoga tijela

od Ljubavi

od Svjetlosti...

Jednom ti darovah sve svoje znanje,

svu magiju i moć,

a ti si odmahnuo rukom

i sada me čekaš,

odustalu od svega

osim onoga

što nisi Ti...

Konačno, ah konačno,

Ti me grliš

bezizlazno

neraskidivo...

Sva moja trajanja

završavaju,

i svi koraci prestaju

kad zaboravih na sebe

kad pronađoh

Sebe...