"-21 Disiecti membra poetae

Udovi razbacana pjesnika


"Dječaci misle da lijepo ne krije bol.
Dječaci misle da smiju dodirivati sve što nije oštro. Dječaci misle da su lijepe stvari svete.
Dječaci vole kvariti stvari.

Dječaci bace pokvarenu stvar kada je otvore.
Dječake plaši slomljena unutrašnjost.
Dječaci ne vjeruju ničemu što ne mogu doseći.
Dječak postaje muškarac kad mu bol omili.

Mili moj, kakvo si odrastanje imao!
Ne plaši te poderana rana, ogoljena duša ni krzav porub haljine.

Uništila sam ga kroz šiblje i oštro kamenje na tlu.
Morat ću to popraviti. Ne sad.
Sad me sažaljenjem svog pogleda pokrivaš.

Jesi li tu bio cijelo vrijeme?
U ovoj sobi?
Unio si me pažljivo. Lijepa je.
Liči mi na grobnicu lijepo očuvane ljubavi.

Osjetila sam, spustio si me oprezno na krevet.
Grč je prošao mojim tijelom.

Jesam li za tebe neko ko tek treba bolesnički krevet ili sam bolest koju hoćeš preležati?
Tijelo te odavalo grozničavim drhtanjem cijelim putem, dok si me nosio.

Je li te uplašilo sa koliko ljubomore sam ščepala tvoje ruke?
Tom ljubomorom, čini mi se, mogu te sjetiti na ono vrijeme kad si bio odraslo dijete i kako me tad nisi htio ispustiti iz ruku, kao omiljenu igračku.

Znaš li, da kad ispustiš igračku, ona prestane da se igra. Ona umire u kutu uglovima svih udova, krnji se i kruti. Ljuti. Urušava u sebe manjkom tebe.

Odmakao si se od mene. Jedva te nazirem u kutu.
U mraku. Ponovo u mraku.

Jesu li ti ikad rekli da Lucije znači svjetlo?
Gdje je nestalo sve što si nekad bio?
Zar nisam više ona kojoj nesvjesno tvoja misao luta?

Cvjetni motiv posteljine birala je žena.
Košulje nisi oblačio odavno ili ih ona više ne pere.
Ili je više nema?
Ili je sada nema?

Soba je zagađena nedovršenim mislima i knjigama. Poznam ih.
Poznaš ih i ti.
Ostavljene su po podu, pregažene.

Govorili smo stihove kao obećanja.

Mislila sam da su obećanja. Pregažena su.
Tuga je što si me uveo u ovu sobu.
Hoću da te volim.
Hoću da me voliš

Čini se kao da razmišljaš koliko sam za tebe umrla.
Tužna sam, očajna sam.

Duh tvoj. Nečiji.
Duh tuđinski, razbacan oko nas ukazuje mi koliko ne djelimo ništa.
Duh neke ljubavi koja je, čini mi se umrla, ali još je tu.

Ljubav, a tu samo nedostaju tijela.
Tuđa.

U ovom trenu smoći ću snagu ugurati sebe u međuprostor unutar grobnice lijepo očuvanih ljubavi ipak da ostanu naša dirljiva tijela.

Došla sam naći svjetlo.
Istjerati tamu zauvjek.
Ovako ili onako.

Ustajem sa kreveta.
Ne plaši se, neću pomaknuti niti jednu razbacanu stvar.
Zaobišla sam sve te ikone tvog svetilišta.
Klečim pred tobom.

Neizrečena je to molitva, daj mi šaku sebe protiv svih moralnih načela.

Moj oblik i tvoja sadržina kinje jedno drugo, jer kipte jedno ka drugom. Popucaj te membrane, brane, barikade i pusti me sebi.

Šta ti je važnije, sloboda ili pobjeda?

Podigao si glavu zakržljalu poginjanjem. Vidim tragove suza na tvom licu.
Tvojih i mojih.

Kosa ti je duga, mnogo duža, nego kad sam te vidjela zadnji put.
Lijep si. Divan si.
Ništa ti gorčina nije pokvarila skladnu liniju usana.
Mogla bih te beskrajno dugo gledati.
Nikako ne sklopiti oči.

U krilu ti je ruka i sklapam dlanove oko nje.
Dlan na dlan.
Toplina sunca i treperenje vjetra.
Nosiš uvijek iste darove mom trbuhu.
Jedva da osjetim ožiljke dlana.

Trebali smo se pažljivije igrati. Manje ozbiljno.
Trebalo nas je manje boljeti na dodir.

Ne sanjam te.
Svjesno sam odlučila, da boraviš stalno u mojoj glavi. Kako ko to zove, nije moje da razlučim.

Nismo isti, ali zato što se nismo prepoznali.
Dovoljno upoznali.

Mijenjali smo svoje likove po potrebi. Čin iz čina igrali se pravednika, ljubavnika, prolaznika, pokornika, pokojnika.

Uškopili smo potrebu odgađanja života na račun smrti. Izračunali smo ih previše za dobar ukus tek dva prosta života.

Popustimo malo bar noćas.

Bolest je to što te i danju i noću maštam. Noćas kao i prethodnih života.

Svaka noć, smrt je ista.
Svaka smrt, dijagnoza je ista.
Nek’ mi se život ugasi, ako ikome štetu čini.
Šteta je postojati nikome.

Boliš me, od zuba, od usana … nemanjem.

Sva ova noć i na izmaku sam snage.

- Hoću ispovijed.
- Ne govori ništa.

Lomili smo koplja ponovo.
Plima i oseka.

- Idi spavaj! Umorna si. Ima vremena za ispovijedi.

- Šalješ me u krevet kao u kaznu! Šta kad se probudim? Zašto tu? Zašto ti ne spavaš? Umoran si, nosio si me.

- Biću dobro...lezi, ne boj se.

- Ti me se bojiš ili za mene? Smijem li biti ovdje?

- Smiješ li?

- Ne odgovaraj na pitanje pitanjem. Krevet, je li tvoj? Soba?

- Nije moj.

- Vidiš, u tome je sve. Mrzim sredinu ničega. Sve usput, nečujno. Ostavi ovu sobu, sve. Imam iste ove knjige, imam ih i više, neće ti ništa nedostajati.

- Ne idem nigdje. Nisam te doveo da bi bježala, ali ako želiš ići…

- Ne, ne želim nigdje. Samo ova soba, muči me to.

- Soba je samo soba i ne misli o tome. Spavaj, molim te.

Lakomisleno učitelj postade učenik i njegova odlučnost se raspolovi na njegovu lakomost i njenu lakoću.

Korak po korak odbijali su se od zemljanu plohu kao da uče prve korake. Nerazumljiva ljepota stvaranja novih koraka u plesu njihovog života utkana je u tu sliku.

Nekome sa strane izgledaju ujednačeno, zaneseno tijelo umorno od plivanja baca se u postelju na predah.

Nije sjela na krevet.
Gledala ga je.
Spoznavala.

Zastala je leđima naslonjena na njega.

Sve što joj je odgovoreno, rečeno je da se izbjegne odgovor. Dao joj je oprost za svoju ljubav.

Soba je samo soba.
Krevet je samo krevet.
Idući tom mišlju nudi joj odlazak u krevet i to je samo to, samo odlazak na počinak.

Ništa nije bitno.
Vratili su se na početak.

Je li to izgovorio?

Lomila je svoja koplja.
Pred njom se razvijala bijela posteljina predaje.
Stvari su stvari, soba, krevet...

Osjetio sam miris njenog vrata prateći je ka krevetu.
Ne vjeruje mi.

Olako sam koristio vjeru i sad me izdaje.

Vaga pred krevetom ceremoniju izdaje.
Zaudaram previše na mene bivšeg.
Misli u samoći će otvoriti oči.

Još je u groznici i ne vjeruje da sam došao.
Glancao sam ubjeđenja o čistoći i nekadašnjoj istini. Poričem se i odričem djela kojima joj naštetih. Nauk je to: mrziti svoj život i opet ga ne ispuštati.

Obolio sam je.
Pomoći ću joj.
Njoj. Sebi.

Ne znam kako je to sebe osloboditi.
Učit će me ona noćas sve potrebno.
Moram je osloboditi haljine.
Može trenutak stajati sama.

Odmičem se od nje tek toliko, da joj prebacim haljinu preko glave.
Obolila me u trenu.
Drhtim. Gorim.

Ruke su mi u vatri, dok je dotičem.
Skidam sa nje komadiće trave, opale latice, grudice blata zalijepljene za kosu.
Vrela je od umora.
Moram je obući.

Nije da želim.
Tako treba."


DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php