Učio si me

da sve trebam jednako voljeti

izgubiti se u davanju

ne posustati u traženju

ne odustajati od tvojih tragova

ne bojati se

svojih padova...

Ništa od toga

nisam Ja

pokušaj sve preokrenuti

pa ponovo sastaviti..

Ljubav se daruje

slobodno

poput nježnog preleta oblaka

za kojeg misliš

da će ga granje pokidati

jer ga tvoje oko

drugačije gleda

nego moje...

Oblak ne postoji

niti grana

niti Ti

niti Ja

kako me osjećaš...

Ljubav je nebo iza oblaka,

 iza grane,

iza tebe..

Ali ne onakvo

kakvim ga zamišljaš...

Pa kaži mi, Učitelju,

gdje stanuješ,

gdje da te pronađem

i konačno

kao Ti

svijet zagrlim?

Nisam u svijetu

ali sam u njemu

nisam od njega

ali sam u svemu..

Kad god me pokušaš

od nečeg stvoriti

tek onda ćeš se

od mene udaljiti..

Težak je to put,

moj Učitelju,

kaži mi svoje ime

da te u nekom hramu pronađem

i konačno se kući vratim..

Ne postoje zidovi

u koje se moje ime može urezati

niti moja slika

na koju se možeš osloniti..

Jer zidovi

i slike

tek dio su sna

kojim život nazivate...

Učitelju,

ja se vraćam natrag

na početak

odakle sam krenula

tražeći Tebe,

jer drugog puta ne znam...

Baš to

je ono što će te vratiti

Jer ni kraj

ni početak ne postoje

samo jedan jedini put

do dna

tvoga doma

kojeg srcem svojim nazivaš...

Ali u njemu svega ima

od čega sam bježala

i dugo se sakrivala..

Baš to

čeka tvoju ljubav...

Krivim putem si krenula..

Prvo zavoli sebe

a tek onda dođi do Mene..

Tamo ja stanujem

negdje u tvom nedodiru

i neprihvaćanju

onoga što misliš da nisam Ja

onoga

što sam oduvijek nazivao

Ti...