Do mene sjedi učiteljica života

umorna povijest mi se tužno smiješi

stoljeća odložiše svoje mačeve

nema tu anđela da me tješi

protiče kraj mene i strahota i ljepota

Crni jahači, zapijenjeni vranci promiču

vile se na prozorima dvoraca u strahu odmiču

uzaludne žrtve, iz pepela izranjaju

o ljubavi nepoznata djeca sanjaju

uzaludne bitke, uzaludna htijenja

uvijek iste greške, uzaludna bdijenja

Sanjari otkrivaju svoje zvijezde

čežnje njihove još oblacima jezde

jedan umoran anđeo traži svoje snove

i dušu izgubljenu, da u predjele je nosi nove

Razrušene iluzije još u magli trepere

povijest krajolike niže, slike stere

a tamo na obzoru, budućnost mi se smješi

primiče mi se , možda želi da me tješi

I dok otkidam tu prošosti olovnu stranicu

vidim neku, nevidljivu plavu granicu

i strprljivo tražim u zakutku duše,jedno obećanje

da vjetar prolaznosti neće odnijeti moje sanje

da neću sa pijeskom vremena i ja  iscuriti

možda ću u vrelo ljubavi, svoje srce zagnjuriti

sjene starih vremena otjerati onemoćalom rukom

i u zadnji tren , sakrit će me raznobojna duga

svojim šarenim , treperavim lukom

jer poslije svih oluja, pustopoljina  i sjena

raširit ću se na površini oceana kao plava isprekidana pjena...