U žarištu puteva naših

 

Znam da postojiš

negdje u izmaglici budućnosti,

čekaš, baš kao i ja,

da putevi nam se ukrste,

isprepletu i prožmu

u toj čežnji od početka stvaranja,

čežnji za odjekom stapanja

u kozmičkom sjecištu,

jer,

obojica znamo, slutnja nas prati

od prvih dana ovdje,

sjećanje na obećanje

koje smo dali jedno drugom

još dok sjene smo bili

 

Usud nam je takav:

prvo kroz zemlju vjetrova proći

i očvrsnuti na tlu jalovom

kamenitom, suncem sprženom

i pijeskom uskovitlanim izbrušenom.

Znali smo da prekaljeni kad budemo

i mudrost savladamo,

čovjek

kad postanemo,

ne mine nam susret davno određen,

upoznavanje naizgled novo,

jer,

osjećaj taj

da nedostaje netko, onaj drugi,

nije jer sebe nismo znali,

duša nešto više traži,

tebe,

suputnika mog od kad svjetlo

zasjalo je prostranstvom nebeskim.

I sad u tijelu žudim

s tobom da zemljom ovom hodim.

I čekam te,

mislima već

u žarištu puteva naših.

 

 

Žarište (fokus)

2006., akril na papiru, 100 x 70 cm

 

www.boris-pecigos.com