Sumrak je i  sunce zaranja

Siluete dvije izranjaju iz mora

Sunčev trag budi ih iz sanja

Preletjeli su put preko sedam gora.

 

On živi u morima, na dnu oceana

Jednom davno krasio je i sam  ljudski svijet,

Ona pretvorena u morsku stijenu, sama,

I ne sjeća se da živjela je kao Vilin Cvijet.

 

Susret njihov bijaše kao  jutarnja zora

Što rođenje svoje poklanja nam svaki dan

Na planeti nije bilo živućega stvora

Što o ljubavi ovakvoj nije snilo san.

 

Ali dva su svijeta kao ljudska sjena.

Što od očiju se krije, pa počinje cvasti

Mislili su ne postoji za njih veća cijena

I da ljubav može do nebesa rasti.

 

Tek što stopili su dušu i tijelo

Iznenadan prasak  kao udar groma

Raznio je ono što bijaše cijelo

I doveo im duše do neobičnog sloma.

 

I tako u vječnosti lutaju kao stranci

U sumraku se stapaju kao morska pjena

Sjedinjene, spajaju ih  tek  biserni lanci

Od kapi mora praveć' lik, muškarac i žena.

 

Zato dragi pjesniče  kad šećeš pored žala

I valovi te nježno zapljuskuju u tami

Sjeti se

Tu rođena je ljubav  što davno je cvala

U zagrljaju sumraka

On i ona zagrljeni, a ipak sami…

 

 

http://safiris.blog