Sumrak je i sunce zaranja
Siluete dvije izranjaju iz mora
Sunčev trag budi ih iz sanja
Preletjeli su put preko sedam gora.
On živi u morima, na dnu oceana
Jednom davno krasio je i sam ljudski svijet,
Ona pretvorena u morsku stijenu, sama,
I ne sjeća se da živjela je kao Vilin Cvijet.
Susret njihov bijaše kao jutarnja zora
Što rođenje svoje poklanja nam svaki dan
Na planeti nije bilo živućega stvora
Što o ljubavi ovakvoj nije snilo san.
Ali dva su svijeta kao ljudska sjena.
Što od očiju se krije, pa počinje cvasti
Mislili su ne postoji za njih veća cijena
I da ljubav može do nebesa rasti.
Tek što stopili su dušu i tijelo
Iznenadan prasak kao udar groma
Raznio je ono što bijaše cijelo
I doveo im duše do neobičnog sloma.
I tako u vječnosti lutaju kao stranci
U sumraku se stapaju kao morska pjena
Sjedinjene, spajaju ih tek biserni lanci
Od kapi mora praveć' lik, muškarac i žena.
Zato dragi pjesniče kad šećeš pored žala
I valovi te nježno zapljuskuju u tami
Sjeti se
Tu rođena je ljubav što davno je cvala
U zagrljaju sumraka
On i ona zagrljeni, a ipak sami…
bglavac
edin.kecanovic
