Kada ono zamirisaše jorgovani?

Sjeti me!

Ne bješe li to na kraju jedne priče,
bez naslova?
One priče čije sam svako slovo živjela cijelim svojim bićem.

Nekako sam se izgubila.
Zatrpali me novi redovi iluzije.

Izgubila sam, već odavno,čulo mirisa.
Još uvijek mogu opipati tvoje strahove…
******************************************

Postojalo je vrijeme razumjevanja.
Više ni to nemamo.




Na uglu ulice stare
prenuše me crkvena zvona.
Pod rukom buketić ti jorgovana,
pod drugom meškolji se ONA.

Kao da jučer je bilo,
a odavno već je za nama.
Samo još slučajni susret
srce,k’o staklo mi slama.

I miris što cvjetovi šire
golicaju negdašnje pute.
Suze me izdaju,bijedne,
oplakuju poznate skute.

Korak pokrećem lagano.
Za mnom umiru zvona.
U dnu tjeskobe moje
ti,pored tebe ONA.