U trenutku velikog rastanka

kada poljubim Sunce

i pomilujem Mjesec

u trenutku čudesnom

kada se budem opraštala od ovoga sada

i rastapala se u prasku

svijajući se opet u sebe

postajući zvijezda,

netko će dozvati moje ime

glasom umilnim

a tako snažnim

da će svemir za trenutak zastati

i prestati disati..

Netko će me sakupiti

željeno

kao dijete razbacane špekule po travi,

i u dlanu me ponijeti

vjerujući u moj život

bez početka i kraja

koji će biti više od bajke,

manje od sna,

koji će negdje smirenim tokovima

spojiti izvor sa oceanom

bez povratka u jučer

bez dodira

uvijek očekivanog sutra..

Bit će to blaženo Sada

u kolijevci koju će ljubav njihati

a duša zavoljeti,

sa tek kojom mrvom sjećanja

i poljupcem

koji će oživjeti bajku

bez kraja

i početka..