"-19 Et quorum pars magnafui

U tome sam i ja učestvovao"

"Nisam joj nikad govorio o grijehu, patnji, praznini, razočarenju kojim se prikriva stid nad svojim slabostima, svojim slabinama, razočarenju dalekom od otimanja čulnom.

Sa kakvim smetnjama u duši sjedam navečer.

Nismo stigli do tog poglavlja.
Njena tvrdoglavost me ljutila.

Svijet mi je bio obojen majčinim bojama.
Gledao sam nježnost, pripadanje, predanost mom ocu.
Tako samo treba biti.
Usred svetilišta nisam vidio ispod kože.

Otac ko je?
Majka ko je?
Šta su učinili?
Šta su meni učinili?

Ocu nije bilo drago kad je čuo šta činim.
Koliko daleko sam na poljima otišao.
Ne ispred njega, to ga nije diralo.
Ispred samog sebe.

Nisam vidio dane budućeg bola.
Otvorio mi je oči.

Njihova nakaznost mi nije teško pala koliko moja krivotvorenost. Sa njima je trebalo, da umrem i ja.
Prosto da budemo relikt, fosili pogrešnog doba.

Tu noć prijašnji u meni je umro.
Vrištao, proklinjao.

Isjekao sam ruke nad krstionicom.
Tražio u sebi Boga.
Krenuo sam venama uzvodno.

Da sam zaista umro tu noć, otjerao bih od sebe dokaze, da su imali išta intimno sa mojim nazovi životom.

Preživjeh, da se dalje batrgam sa svijesti i poricanjem.

Sutradan kao po kazni nije došla.
Nisam je mogao pronaći.
Pokrenuo sam kaos mrtvila i ravnodušnosti.

Drugima nakon nje govorio sam o grijehu.
U svojoj mašti izmislio sam i gore izopačenosti. Svoje.
Dao sam im šugu, kožu koja otpada. Sva oličenja boli.
One su nestajale jedna po jedna.
Prije ili kasnije..

Sretao sam ih poslije sa “podobnim proscima”, sve dok nisam pogazio travu to podne.

Nisam mislio da ću nju sresti više.

Nije je bilo danima.
Spustio sam se na travu.
Legao na oštru travu otkosa.
Drhtim, duboko dišem kad god se sjetim.

Mogu pobjeći od svega, od sebe ne mogu.

Svjetlo joj je donijelo mrak.
Radost iza koje došla je bol.
Mislio sam, da su je udali, da sam razbio želju da ima nekog.

Strahovao sam, da nije više imala samo mene.

Voljenje bez voljenja.
Zaljubljenost bez voljenja.
Strahovao sam od svireposti.
Zato je uslijedila.

Sam sebi nosim svoje strahove.

Moj mrak je u meni.
Nisam je imao pravo tražiti na poljani, a još manje je ne naći.

Strahovanje od prisustva drugih nije me spriječilo, da stanem pred nju.

Dosta sam krivio pretke, došao sam da nađem novu krivicu.
Došao sam da skrivim.

Znao sam da niko nikad nije sâm na toj poljani.
Oko nas je bio haos uzimanja, davanja, debele zavjese trave su dobro krile sve.
Krio sam lice pred njom i sobom zbog nje.

Znam samo, da joj naudim iznutra, izvana.
Trebalo nas je sakriti od ostalih, da joj ne naude gore, nego ja.
Nije da sam imao predstavu šta će mi budućnost donijeti, ali za nju je morala bar postojati kao opcija. Upropastili bi je nađenu sa mnom. Bilo bi tako.

Ne zbog mene, propovjednik, brzo bi zaboravili, grešnik manje više.

Tek gradska panorama.
Ona.
Ona, navodno navedena buduća supruga gradskog suca.

Gostoljubiv poziv u posjetu, fina gradska porodica, lijepa kći.

Želite li mlijeko, toplo ili hladno?

Razgovor o mogućnostima života u velikom gradu.

Ostali su u dnevnoj sobi.

Sve učtivo.
Učeno.
Fini.
Mirni.
Kao čaj u pet popodne.

Još fini.
Još mirni.
Još tuđi.

Nije potrajalo dugo, nije se ni snašla, legao je na nju, pritisnuo joj gušu da ne viče.

Čuvao joj je ruke, čuvala je noge.
Raširio joj je noge, raširila je oči.

Oči su joj upile krv razlivenu po manžeti njegove košulje, dok je rukom razbijao njenu nutrinu.

Razbio je iznutra, razbio je izvana.
Razbio joj je i um kao keramičku šalicu, oborenu sa stolića gdje je do prije par trenutaka bio miran kao janje.
Janje bijelih očnjaka.

Trgao je dugmad sa njene haljine, ogolijevao je i dalje. Nije bilo dovoljno razbiti fino posuđe, nježnu djevojku, trebalo je potrgati tkaninu pa i kožu.

Uzbuđenje mu je rastrzalo ruke, prstenom je rasjekao kožu njenih nogu.
Pokušavao je nespretno u nju da se utjera.
Upadne. Provali.

Zatvorila je oči i na sve što je uslijedilo.
Zar bi se išta promijenilo?
Vrisak, udarac, pucanj u prazno.

Već je bila procijenjena,
Ucijenjena,
Isporučena.
Paket u podne

Nije bilo nimalo nalik tepanju.

Dozivala je anđele sa dna ambisa gdje ju je bacio. Dolazili su kao tanke linije svjetlosti unutar kapaka. Zatvorenih.

Ona je postajala leptir.
Leptir kojem se nemilosrdno kidaju krila.
… i taj smjeh, roptaj...

Stegnula je ruke i noge, zatvorila oči iz sve snage, bacila se u ambis spremna poletjeti.

Leptir, anđeo, bilo šta.

Ambis se rasplinuo.
Ona se rasplinula.
Odletjeli su i anđeli i mrak...

Niko nije došao.
Niko nije imao obzira.
Tako je ona izgubila sve.

Sudac je zamolio, da mu se ustupi jedna od očevih boljih košulja, da može otići kući.
Dobio je košulju.
Ostavio je neke svilene, šivene stvari za nju preko naslonjača.

Sljedeći put kada se sretnu, volio bi da bude obučena važno, kako dolikuje.
Ipak je ona sada važna.
Uostalom otac joj nikad ne bi mogao priuštiti nešto takvo, ali ako ona bude bolja, biće bolje i njemu.
Naučit će je lako da voli lijepe stvari.

“Biće joj dobro.”
Nije bila dobro.

Znala je da joj je nešto oteo.
Tu, u prsima, ispod razderanog dekoltea.
Rupa.
Rupa okeanskog kapaciteta.
Amputirali su joj srce.
Izdali je.
Ubili je.
Izdali je.
Prodali je.

Sklonila je razbijeno staklo, odnijela u ormar odjeću.

Ogledalo u sobi joj je reklo sve.
Vidjela se rupa.
Bila je ružna.
Bila je šugava.

Gdje god se dotakla, peklo je kao da koža otpada, trunila se pod vlastitim prstima poput latice sasušenog božura.

Nikad više neće moći van.
Mora sakriti rupu.
Ona se mora obući.

Ne! Gotovo je, sve je gotovo!
Zaboraviti nije mogla

Plakala je nad sobom.
Okupala se.
Obukla svilenu haljinu
Oplakala se.

Pokoj svojoj duši.
Sad joj je ostalo samo srce, to joj ne mogu uzeti, to joj moraju iščupati.

Neće moći, ako ga dâ.
Znala je to, u to je bila sigurna, sigurna samo u srcu, već ga je dala.

Nije samo sigurna u njegovu cijenu, nije imala šta vise da misli, čak ni da sumnja. Znala je.

U poljima me našao i srce mi.

Oboje zbog njega, oboje zauvijek … ne tražeći.

Znala je, da se na njoj od prvog pogleda vidi rupa na prsima.

Podnevno sunce će uskoro preći na ovu stranu poljane, on će vidjeti šugu na licu.
Samo da čuje njenu ljubav prije, nego vidi njenu propast.

Posmatrajući ispod oka shvatio je, da je istina zasjekla poput noža.
Samo da je znao koja istina!!

Koliko boli istina kupljena bolom?

Shvatila je, otkrila se suviše, previše naglo je napravila rez. Uplašit će ga. Mora mu objasniti kako je imenovana, zloupotrebljena.

Kako su glasile riječi na deklaraciji robe?

- Normalno da sam važna. Sve smo im važne. Ja ovo volim. Mi ovo volimo. Vidiš haljinu, nikad nisam čula šuštanje svile. Nisam ja niko, ne moram biti ovdje. Imam oca, on nije bilo ko. Doktor je. Otac je ipak naspram njih siromašan. Pametan. Dobar. Plemenit, inteligentan, ali siromašan. Moja majka nikad nije imala mnoštvo lijepog, a trebala je. Nikad joj nije mogao dati ništa posebno važno.

- Lijepe, važne stvari. To su sve stvari, pun ih je prvi red nedjeljne mise.

Najzad čitav užas sklopljen suvislo. Obrnuto od onda, sve se lijepo uklapalo.

Slijepac zaveden svicima može reći za sebe.
Ispred sebe je vidio sjajni ukradeni dukat, bljesak vode.
Plašio se ući dublje.

Nije bio tada sposoban zaključiti je li njeno mišljenje njeno?
Čisto njeno?
Usađeno?

Govori li iskreno ili racionalizuje, nagonski se pravda?
Trebalo je da se pravda?
Šta ju je promijenilo od posljednjeg puta?

Ne da govori bez ustezanja, da je postala nečija kurva.
Draži ga spominjanjem stvari.
Mrzi kad ga čini bespomoćnim.

Unutar sebe se rastezao do nesagledljivih razmjera, gutao ju je mrakom sve mržnje.

Htio joj je strgnuti prljavu kožu, učiniti je starom novom, slatkom, punom radosti pa čak plemenitom ili dovoljno samo prostodušnom djevojkom, ali čemu bi to koristilo?

Mislio je, da se prevario u snazi njene ljubavi.
Odgodio bi sad rado to siromašno znanje.

Učiti bogalja, da stane čvrsto na obje noge?

Koliko je samo on bio bogalj, oslonjen o štake visokog neba i Boga kojeg nikad nije vidio, osjetio!

Nešto ju je slomilo.
On je znao kako izgledaju rane, ali nije znao kako ih zacijeliti.
Nije htio reći više, nego bi mogao progutati poslije.

Otišao je....na neko vrijeme.
Mislila je da ga je izgubila zauvijek.
Sjedila je na poljani i čekala, bježala iz kuće koju joj je kupio sudija.

Ne, nije se udala za njega.
Zaprijetila je da će reći svima kakvo zlodjelo joj je napravio.
Sramota ga je natjerala, da se brzo oženi.

Svejedno je dolazio u njenu kuću i tražio otplatu, kamatu na svoj posjed.
Otjerala ga je.
Kupila je mir.
Ucjenom.

Rupa se smanjila na prsima, postala je veličine dlana.
Znala je da se ne mora više sakrivati.
Može sva biti vani.

Izašla je van.
Išla je po njega.
Onda je došao.
Pratio trag.
Jedan.
Dovoljan.

Vratili su se jedno drugome, posmatrao me.

Tihim koracima je došao, legao je na poljanu okruženu oštrom travom otkosa.
Spustila se do njega na travu.

Njegovo tijelo je punilo zrak grmljavinom

Nepokretno je sjela raširenih tabana i skupljenom žutom haljinom između nogu.
Mirna.
Nepomična.

Spustio je naramenice, svukao košulju na polovinu grudi. Tu pravo, vidi rupu.

Gleda zato usjek dvije sapete bijele kugle.
Strava naizmjenično iskri željom.
Drhtanje, duboko dišem.
Mogu pobjeći od svega, od sebe ne mogu.

Odjeća mu je za Boga.
Odjeća ga čini sigurnim.
Ispod odjeće je sam.
Tu ništa nije sigurno.

Nemoj se pomjerati, molim te, ne dodiruj me, ja hoću da osjetim.
Nije me strah, da ću ga povrijediti, nije da ta bol nosi išta novo. Pustit ću ovaj put.

Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.

Skinula sam mu svu odjeću.
Trpio je ubode trave duž leđa, dopustio se bez borbe.

Prezirem sad način postojanja koji se drži za ugodu i bijedne sitnice utjehe.

Želim nastaviti osjećati i preko granice ličnog komfora.
Vjerujem u ličnu žrtvu i borbu, pretvaram ih u razlog postojanja.
Manje vjerujem u postojanje bez borbe.
Želim da se za mene žrtvuješ.
Nemoj se više boriti.
Ja ću ti zato vjerovati.

Nije zato mario za sobom, nisam ni ja za sobom.
Nije rekao ništa. Koja radost!
Neće potpuno biti dobro.

Bolom nisam naučila išta o užitku.
Prešla sam ga. Svom težinom, naglo.
Oštra bol je izostala. Samo vrelina...gorim.

Ako je ovo pakao, neka…

“On je arhanđeo Gabrijel,
anđeo propovijedi
i u njegovim rukama
nalazi se moć otkrovenja.

On je kadar da prodre
u duše žena i muškaraca,
da im izvlači želje iz najvećih dubina
i da ih ostvaruje.

On je gasilac žudnje,
umirivač požude,
ispunilac snova."

Salman Rushdi

Zašto sam mu govorila o svili?

Njegova je koža paučinasta mreža svih mojih snova. Dodiruje mi dlanom srce, srce spremno za predati mu se u ruke. Stalno ima nož

“I moja ljubav noćas je ambra i smjelost“.
Dat ću mu srce, dat ću mu kožu i kost.

Tkanina trlja njegova bedra i nije to svila.
Nije ništa posebno.
Sasvim obično platno.
Obukla sam sasvim nevažnu stvar.
Obukla sam za njega mene.

Zakržljala je do neprepoznavanja želja u meni, da se dokazujem i štitim od njega svoju spoznaju.

Bio je u meni prije mene same.
Ovo je tijelo njegovo sasvim, samo da ga još i upozna.

Osjetio je tijelo, trzaji slomiše prazninu. Ništa ne stvara ljubav koliko umiranje unutrašnjosti.

Podižem ruke, sklanjam žuti prevjes haljine preko.
Njegova tijela preko. Moga tijela preko.

Ostali smo zarobljeni u oblaku žute haljine.
Ništa za mene.
Njemu sve.

Nisam vidjela ništa osim lica.

Žuto lice, koža, kosa.
Žute oči.

Nije me se doticao otišao je dalje.

Pokrio me kao mahovina i drsko postao stablo.
Puštao je korjenje.
Izrastao u nebesa, monumentalan, lišen obzira i mjera.
Bezakonje ljubavi postalo je obavezujući zakon.
Pustih ga sebi.
Prvi put.

Posljednji?
Da li želim, da je posljednji?
Da li on?

Podrazumjevao je taj čas, da smo u sebi sabili otrove predaka, nadali se boljima nama ne toliko za druge, koliko iznutra.

Kao da smo pomalo umrli i gledamo kako nad nama pale voštanice.
Pokopani, mi gledamo sebe sa visina nedoraslih ljudskim očima.

Nužno je bilo pridržati se vrhovima prstiju za malo preostalog razuma i ostati normalan.
Ukopan. Gravitacijom osviješten.

Prestavši pomjeranja, vidjela sam.
Glave nisu više bile pod haljinom i vidjela sam.

Voli me.
Okupala sam ga.
Krstila.

Voli me. Znojem, poljupcima, suzama.
Nov. Izašao je nov.

Volim te i ne možeš promijeniti ništa.
Tišina nepremostive dubine.
Laž najveća izgovorena.
Promijenilo se sve. Promijenio je sve.
Ono malo što me bilo, odranjalo se.

Moj arhanđeo se obrušio sa nebom na mene.

“Ovo je presuda
koju je donio Bog gnjeva,
da se ljudima
žudnje srca ostvare
i da ih unište.”
Salman Rushdi

Stvari koje su se zbivale u meni bile su glasnije od grmljavine.
Što veća svetinja i molitva, dva put veći grijeh i prokletstvo, Bog grešnik.

Vidjela sam ga cijelog.
Vidjela sam mu isječene dlanove, oči, tabane, tjeme.
Bio je nebesan.
Moj.

Tijelo između peta i tjemena.
Stvaran.
Spasitelj.
Iskupitelj.
Moj.

Voliš me i ne možeš mi ništa.

Prešutio je sve.
Sve između nas.

Naučio me, da znati toliko o Bogu, je opasno.
Bog ne voli takvu istinu.
Bog mora da me nije volio.

Otišao je sa poljana zauvijek.

Sjeme je posijao nije znao da sjeme ne klija, ono me počelo satirati.

Predahnula je i duboka noć preobrazila je radost u žuč.

Mislio sam, da sam prebolio to podne.

Izrekla je riječi optužnice za vandalizam nikad prije počinjen nad nekom dušom i ja sam tu učestvovao.

Svo vrijeme sam lažno prorokovao istinu svom srcu. Mjerio sam istinu po svom srcu.
Netaknutom. Prikrivenom.
Debelo zašuškanim pod jezikom. Kožom.
Srcu zakovanom u kavez prsa.

Boljela me.
Razapinjala me.

Otimao sam joj se iz ruku.
Grlio joj noge, zatvarao svoje uši, cičao i plakao.

Istjerivala je na svjetlo demone.
Oslobađala me mog mraka.

Ja sam onaj ko sam.

Pokvarenost predstave očitovala se u mom koprcanju od sebe sama.

Nisam se bio u stanju zaustaviti u propadanju niti sam kapanje suza smatrao olakšanjem.
Najzad je moja kiša prokapala.
Prolom odvratnosti i vlage.

Grizla bi mi ruke kad god bih je ušutkivao, na kap krvi bi ih ljubila, mahnito, jezikom trljala dlan, dok je ne bih odgurnuo.

Bila je sva uzdrhtala, lomljiva.
Bunar nesposoban za ispunjenje.
Neshvatljiva praznina.

Okean brodoloma.
Brodolomnika.

Razrogačenih očiju, otvorenih usta slušao sam je.
Glavu uz glavu plakali su jedno drugom u dah, nisu smetale suze koje su kapale niz duge trepavice.
Njene, njegove, zaboravio je.
Zaboravio je na svoje tijelo.
Strah od mraka, čudovišta ispod kože.

Ušao sam u mračnu nju, za njom, gdje god to vodilo.
Tunel mračan.

Osjećam šta je nakupila u sebi.
Jurnjavu duhova lijevo-desno kao guske u magli.

Izbacivala je na površinu hrpe otvorenih kofera svega duž hodnika.

Odlučio sam, moram obrisati sve, da bi živjela dalje, da bi gledala, da bih podnio sebe u ogledalu.

Zatvorit ću joj rupu u prsima.
Izvadit ću joj iz očiju treperava lica, čudovišne obrise.
Oprat ću je s onu stranu kapaka.
Maglu pred očima uobličiti u neprovidne likove.
Oduzeti joj užas te samosti.

Osjetim primicanje svoje smrti obuzet sjećanjem na ekstazu-metastazu.

Nemam čime da usporedim ovu bol. S onu stranu razuma mi je tišina.

Ono podne nakon toliko izgovorene ljubavi, ledio sam se isto.
Gorio sam ljubavlju. Patio.
Želio da patim, jer nisam smio voljeti.
Nisam smio dotaći vodu.
Onda ne.

Sad sam iskusan brodolomnik.
Ne bojim se mračne pučine.
Ubijam čudovišta.
Vodim najveći rat sam sa sobom noćima.
Dvadeset i sedam godina dug.

Najzad te mogu mrtvog spomenuti bez gorčine i mržnje, oče.
Evo, jednako sam uprljan i uzvišen.

Meni nedostaje tvoja opsesivna želja za opstankom, tvoja upornost u pitanju o vrijednosti prodane duše i vjera.
Vjera u bilo što, što ne osjetim u sebi.

Proljeće mi je ježenje sitnih dlačica kože.

Ljeto mi je vječito traganje i krv potrganih makova.

Jesenima perem bol iz sjećanja tapkanjem kiše po usnama.

Zima mi je uvijek.

Pokrij me nečim kad sam nestabilan, odvojen od zemljane prašine i korijenja divljih trava.

Zagonetka mi je kako si ubijedio sebe, uklanjanjem tijela tebe i majke, da lakše osjećam vašu ljubav.
Ljubav ne osjećam, već neimanje iste.

Osjećam se kao komad novina koje kovitla vjetar, a oluja je samo u mojoj glavi.

Dugo sam se sklanjao pod okrilje Božjeg svjetla, poricao sve između mene i nje što je poleglo.
Mislio sam o sebi kao o nekom nepoznatom.
Znajući istinu ne mogu više ćutati.

Sad moram znati šta sam spreman izgubiti za onu koja mi je predala sve.
Pratim je kroz njenu tamu.

Znam, čekajući nju utrnuo sam svoje svjetlo.
Pripreman sam za ovaj trenutak.
Sve u svoje vrijeme.

Iskliznuo sam iz svjetla kad sam spoznao ko sam.
Okaljan nakaznošću mog nastanka.

Bio sam protivan Božjoj riječi.
Pripreman da vršim Božju riječ.
Pripreman traljavo promašio sam jedinu riječ koju sam trebao izgovoriti.

Ikad.

Riječ koju sam tišinom okaljao.

Ja sam onaj ko sam.
Svjetlo sam koje nosi mrak.
Lukava pojava, sveta, a prljava.

Otići ću do dna i izroniti.

Zbog nje.
Zbog sebe.
Zbog nas?"

 
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"





http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php