U ovom tankom, pomalo poderanom,
papirnom svijetu
ja kidam stranice
gdje me lica traže da ih čitam
gotovo očajno me očima zovu
i insomnično me vuku
u svoj lažni privid zbilje..
Nijedno nema istinsku suzu
niti jedno osmijeh, već zaboravljen
u istinskoj kolijevci postojanja..
A svi su tako opipljivo dosljedni
sebi, da dokažu tog sebe stvarnog, meni..
Kada im poderem maske
ni jauk ne čujem
tek u sumorju noćnih lutanja
bijelom stranom mjeseca
vidim duše koje otpremih
sa papirnom apokalipsom
u neki živi svijet
kojeg ja
ne dotičem više....
Tek netko me dodirne po ramenu
i shvatim
ipak nisam sama
u tom papirnom snu
Ima nas još
koji kidamo i skidamo
taloge sa lažnih slika
dok originali
čekaju trenutak porađanja..
Ja i dalje plešem, svojim mekim korakom
pred iskonom od zvijezda
po bijelom srebru mjeseca
po zlatnom pijesku
Sunca svih Sunaca..