Probudi me ove proljetne zore negdje bez tijela i bit ću modra idila u dalekom svijetu pepela iza nas. U zgasnutu riječ ne može stati ni dah vjetra što slijeće širokim krilima sa mog sjevernog neba i na dar mi nosi njegov led. Iz flomastera klize plava slova formirajući neke riječi i odvodeći me prema razdoru u meni. Poslije tvojih usana i tragova zuba ne poznam više ni podzemne hodnike novog milenija otkud me dozivaš da ponovno rastvorimo krila i poletimo u susret novom sjeveru.
Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
685
OD 14.01.2018.PUTA