U susret nepoznatom idem
Ponekad korakom lakim
Ponekad dugim i teškim
I često se puta pitam
Što ja to stvarno želim
I koliko u sebi vjere imam
I dok na putu zastanem
I pogledom sebe tražim
Ponekad u hipu se nađen
Od sreće poskakujem, gotovo letim
Ponekad pak tražeći sebe u krugu se vrtim ...i lutam....
Vrijeme odmiče....o da! Osjećam!
Ono je uvijek korakom naprijed, dok ja često uzmičem
Al ipak, ne žurim već strpljivo čekam
U tišinu se svoju tad rado povučem
Zatvorim oči i slušam..........slušam....
Nevjerojatno koliko toga jasnije čujem....
Koliko nevidljivog tada vidim....
I dok iz mraka polako izranjam i poveza s očiju skidam
Korakom lakšim, nogu pred nogu, ja hrabrije dalje idem.....
I sama se sebi čudim....
Zašto u sebe uopće sumnjam
U takvom trenutku ja samo trebam
Riječ-dvije da Njemu gore uputim.....
Zar toliko hrabrosti treba da na Njegova vrata pokucam?
Ludo jedna, u sebi govorim...
Ti uvijek put biraš što čini se težim....
No, ipak, i takav ti proći možeš
Samo da više vjere imaš,.....dalje govorim
Samo polako, sve svoju svrhu ima
Glas srca začujem....
Ni jedan put lagani nije, vjeruj!
Kad teškom se mukom uz brdo uspinješ
Zar nije pogled sa vrha jedinstven?
O , hvala ti Bože!
Iz sveg glasa tad kažem...
Oprosti,
Ja samo sam sićušno biće na Zemlji ovoj
I ponekad posumnjam...
Sav teret sad lakše nosim,lepršam....
Pogledom uprtim gore, ne gledam kud gazim
I bez toga znam kuda stupam.....
I nek se oluja digne, nek grmi i sijeva, ne brinem
On tu je i ruku mi drži,ja samo ne smijem da ju pustim
Jedan se sokol ka nebu vinu odjednom...
I leti.....i kruži nadamnom...
On mene odozgo gleda, ja njega pogledom slijedim...
I sad se smiješim.......samo smiješim.....