U susret nepoznatom idem

Ponekad korakom lakim

Ponekad dugim i teškim

I često se puta pitam

Što ja to stvarno želim

I koliko u sebi vjere imam

 

I dok na putu zastanem

I pogledom sebe tražim

Ponekad u hipu se nađen

Od sreće poskakujem, gotovo letim

Ponekad pak tražeći sebe u krugu se vrtim ...i lutam....

 

Vrijeme odmiče....o da! Osjećam!

Ono je uvijek korakom naprijed, dok ja često uzmičem

Al ipak, ne žurim već strpljivo čekam

U tišinu se svoju tad rado povučem

Zatvorim oči i slušam..........slušam....

 

Nevjerojatno koliko toga jasnije čujem....

Koliko nevidljivog tada vidim....

I dok iz mraka polako izranjam i poveza s očiju skidam

Korakom lakšim, nogu pred nogu, ja hrabrije dalje idem.....

 

I sama se sebi čudim....

Zašto u sebe uopće sumnjam

U takvom trenutku ja samo trebam

Riječ-dvije da Njemu gore uputim.....

Zar toliko hrabrosti treba da na Njegova vrata pokucam?

 

Ludo jedna, u sebi govorim...

Ti uvijek put biraš što čini se težim....

No, ipak, i takav ti proći možeš

Samo da više vjere imaš,.....dalje govorim

 

Samo polako, sve svoju svrhu ima

Glas srca začujem....

Ni jedan put lagani nije, vjeruj!

Kad teškom se mukom uz brdo uspinješ

Zar nije pogled sa vrha jedinstven?

 

O , hvala ti Bože!

Iz sveg glasa tad kažem...

Oprosti,

Ja samo sam sićušno biće na Zemlji ovoj

I ponekad posumnjam...

 

Sav teret sad lakše nosim,lepršam....

Pogledom uprtim gore, ne gledam kud gazim

I bez toga znam kuda stupam.....

I nek se oluja digne, nek grmi i sijeva, ne brinem

On tu je i ruku mi drži,ja samo ne smijem da ju pustim

 

Jedan se sokol ka nebu vinu odjednom...

I leti.....i kruži nadamnom...

On mene odozgo gleda, ja njega pogledom slijedim...

I sad se smiješim.......samo smiješim.....